Ukloniti prepreke za veće ulaganje u javni i privatni sektor

Autor: Michael Spence , 07. prosinac 2015. u 22:00

Ako globalno gospodarstvo ostane na svojoj trenutnoj putanji, razdoblje intenzivne volatilnosti moglo bi destabilizirati brojna gospodarstva u nastajanju, i potkopati nastojanja usmjerena prema razvoju diljem svijeta.

Globalno gospodarstvo ulazi u kolotečinu sporog rasta, uslijed nesposobnosti ili nespremnosti kreatora politika da se uhvate u koštac s najvećim preprekama na globalnoj razini. Doista, čak i trenutna anemična stopa rasta vjerojatno je neodrživa. Upitno je hoće li iskrena procjena prepreka performansi gospodarstava diljem svijeta potaknuti kreatore politika na djelovanje.

Od 2008. kumulativni realni rast (prilagođen inflaciji) u razvijenim gospodarstvima iznosio je samo 5 do 6%. Dok je kineski BDP porastao za oko 70%, čime je ta zemlja postala najveći doprinositelj globalnom rastu, sve je to bilo znatno potpomognuto ulaganjima potaknutim zaduživanjem. Doista, uslijed slabljenja tog poticaja, utjecaj neprimjerene potražnje u razvijenim zemljama na kineski rast postaje sve očigledniji.

Rast se potkopava sa svih strana. Financijska poluga raste, i ona iznosi oko 57 bilijuna dolara na globalnoj razini od početka globalne financijske krize. Međutim, ta financijska poluga – čiji je veći dio posljedica monetarne ekspanzije u većini naprednih gospodarstava diljem svijeta – čak ni ne služi cilju poticanja dugoročne agregatne potražnje. Naposljetku, akomodacijska monetarna politika može, u najboljem slučaju, samo kupiti vrijeme za pojavljivanje trajnijih izvora potražnje.

Cijene u balonu
Nadalje, produljeno razdoblje niskih kamatnih stopa povisilo je cijene imovine, što je uzrokovalo njihovo odstupanje od temeljnih gospodarskih rezultata. Međutim, iako je vjerojatno da će kamatne stope ostati niskim, njihov utjecaj na cijene imovine vjerojatno neće potrajati. Stoga će se povrat od uložene imovine vjerojatno sniziti u usporedbi s nedavnom prošlošću; za cijene se odavno vjeruje da se nalaze u balonu, te se stoga njihova silazna korekcija čini vjerojatnim ishodom. Bez obzira na pozitivan utjecaj koji je efekt bogatstva imao na potrošnju, ne može se očekivati nastavak smanjenja financijske poluge. Svijet je također suočen s ozbiljnim ulagačkim problemima te nije učinio gotovo ništa za njihovo razrješenje uslijed niskih cijena kapitala.

Ulaganja u javni sektor trenutno su ispod razine neophodne za održavanje robusnog rasta, kao posljedica svog nedostatnog doprinosa agregatnoj potražnji i zaradi od proizvodnje. Najvjerojatnije objašnjenje za taj podbačaj javnih ulaganja su fiskalna ograničenja. Doista, zaduženja i nefinancirane obveze sve više pritišću bilance stanja u javnom sektoru i u mirovinskim fondovima, nagrizajući temelje otpornog, održivog rasta. Ali ako je najbolji način za smanjivanje prezaduženosti države postizanjem višeg rasta nominalnog BDP-a (kombinacija realnog rasta i inflacije), rezanje ulaganja – ključnog sastojka strategije rasta – nije odgovarajući pristup.

Umjesto toga, proračunska pravila trebala bi izdvojiti javna ulaganja, što bi olakšalo diferencijalnu reakciju u fiskalnoj konsolidaciji. Povećana ulaganja u javni sektor mogla bi pomoći potaknuti ulaganja u privatni sektor koji je također u ozbiljnoj depresiji. U SAD-u ulaganja jedva premašuju predkrizne razine, iako je BDP porastao za 10%. Međutim, SAD nije jedini. Očito je da je oskudna agregatna potražnja odigrala ulogu smanjenjem poticaja za proširenje kapaciteta. U nekim gospodarstvima strukturne krutosti nepovoljno utječu na poticaje i povrat od ulaganja.

Na sličan način, regulatorna netransparentnost – i, na široj razini, neizvjesnost po pitanju smjera ekonomske politike – obeshrabrili su ulaganja. Određene vrste aktivizma dioničara urodile su usmjerenošću na kratkoročno u tvrtkama.  Tu je također i problem posredovanja. Velike zalihe ušteđevine u fondovima državnog blagostanja, mirovinskim fondovima i osiguravateljnim tvrtkama mogle bi se iskoristiti, primjerice, za udovoljenje ogromnih potreba za financiranjem za infrastrukturu i urbanizaciju u gospodarstvima u nastajanju. Međutim, kanali takvih ulaganja – koji bi uvelike mogli potaknuti globalni rast – su zaštopani.

Rast cijena ispod ciljeva
Čak i onaj jedan čimbenik koji je učinkovito povećao raspoloživ dohodak i povećao potražnju – znatno snizujući cijene robe, osobito vezano uz fosilna goriva – u konačnici je problematičan. Zaista, u zemljama izvoznicama robe, pad cijena uzrokuje fiskalne i gospodarske poteškoće različitog intenziteta.  Inflacija – ili njen izostanak – predstavljaju dodatne izazove. Rast cijena daleko je ispod zadanih ciljeva i u padu u brojnim zemljama. Ako se to pretvori u potpunu deflaciju, popraćenu nekontroliranim rastućim realnim kamatnim stopama, rizik za rast bio bi ozbiljan. Čak i vrlo niska inflacija nepovoljno djeluje na sposobnost zemalja za razrješavanje prezaduženosti. Ima i malo naznaka inflacijskog pritiska, čak i u SAD-u, koje su blizu postizanja punog potencijala zapošljavanja.

Uslijed tako velikih podbačaja potražnje i jaza outputa, nitko ne bi trebao biti iznenađen činjenicom da su se čak i iznimno širokogrudni monetarni uvjeti pokazali nedostatnim za potkrepljivanje inflacije. Uslijed malobrojnih opcija za borbu protiv deflacije, zemlje su pribjegle kompetitivnim devalvacijama. Ali to nije učinkovita strategija za otimanje većeg udjela utržive globalne potražnje ako to svi ostali čine, a usredotočenost na konkuretnost valutnog tečaja ne rješava problem agregatne potražnje. 

Nemoć središnjih banaka
Ako globalno gospodarstvo ostane na svojoj trenutnoj putanji, razdoblje intenzivne volatilnosti moglo bi destabilizirati brojna gospodarstva u nastajanju, i potkopati nastojanja usmjerena prema razvoju diljem svijeta. Stoga kreatori politika moraju djelovati odmah. Prije svega, vlade moraju priznati da središnje banke, bez obzira na činjenicu koliko dobro su služile svojim gospodarstvima, ne mogu to učiniti same. Komplementarne reforme neophodne su u cilju održavanja i poboljšanja transmisijskih kanala monetarne politike i izbjegavanja negativnih posljedica.

U nekolicini zemalja reforme osmišljene u cilju povećanja strukturne fleksibilnosti također su od ključne važnosti.  Nadalje, prepreke za veća i učinkovitija ulaganja u javni i privatni sektor moraju biti uklonjene. Vlade moraju provesti mjere vezane uz redistribuciju prihoda, poboljšati pružanje osnovnih usluga i opremiti radnu snagu za iskorištavanje trenutnih promjena u gospodarskoj strukturi. 

© Project Syndicate, 2015.

Komentirajte prvi

New Report

Close