Zakonodavni prijedlozi kojima se mijenjao i dopunio zakonodavni okvir za uporabu i autorizaciju genetski modificiranih organizama u Europi, uključujući i željeno povećanje pravne sigurnosti država članica kada je posrijedi pravo na samostalno odlučivanje u zabrani korištenja GMO-a na njihovu teritoriju, posljednjih godinu dana bili su jedna od najinteresantnijih i najkontroverznijih tema u području politika zaštite okoliša i poljoprivredne politike Europske unije (EU).

Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2015/412/EU od 11. ožujka 2015. o izmjeni Direktive 2001/18/EZ u pogledu mogućnosti država članica da ograniče ili zabrane uzgoj genetski modificiranih organizama (GMO-a) na svojem državnom području uvela je procedure pomoću kojih države članice mogu i u proceduri odobravanja GMO-a, ali i nakon odobrenja GMO-a, zatražiti izuzeće svoga teritorija od uzgoja odobrene vrste GMO-a.

Izuzeće svoga područja od uzgoja GMO-a zatražile su Hrvatska, Austrija, Bugarska, Cipar, Danska, Francuska, Grčka, Mađarska, Italija, Litva, Letonija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Poljska i Slovenija, kao i Njemačka, koja je zatražila ograničeno izuzeće koje omogućava istraživanja GMO. Pored njih, Belgija i Velika Britanija zatražile su izuzeće samo za dio svojih područja, Belgija samo za Valoniju, a Britanija za Wales, Škotsku i Sjevernu Irsku.

Ograničavanje prava
To je ujedno u skladu s člankom 2. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) prema kojem države članice imaju pravo na mogućnost donošenja pravno obvezujućih akata kojima se ograničava ili zabranjuje uzgoj GMO-a na njihovu državnom području nakon što su takvi GMO-i odobreni za stavljanje na tržište Unije. Navedeno se opravdava mogućnošću da uzgoj u pojedinim slučajevima može zahtijevati više fleksibilnosti jer je riječ o pitanju s naglašenom nacionalnom, regionalnom i lokalnom dimenzijom s obzirom na njegovu povezanost s upotrebom zemljišta, lokalnim poljoprivrednim strukturama i zaštitom ili održavanjem staništa, ekosustava i krajobraza.

No, to se pravo ograničava člankom 26. b iste Direktive u kojem stoji kako "država članica može donijeti mjere kojima na cijelom svojem državnom području ili dijelu svojeg državnog područja ograničava ili zabranjuje uzgoj GMO-a ili skupine GMO-a (…), pod uvjetom da su takve mjere u skladu s pravom Unije, obrazložene, proporcionalne i nediskriminirajuće te da se, osim toga, temelje na imperativnim razlozima kao što su oni koji se odnose na: (a) ciljeve okolišne politike; (b) urbanističko i prostorno planiranje; (c) upotrebu zemljišta; (d) društveno-ekonomske utjecaje; (e) izbjegavanje prisutnosti GMO-a u drugim proizvodima; (f) ciljeve poljoprivredne politike; (g) javni poredak. Na te razloge države članice mogu se pozivati pojedinačno ili u kombinaciji, uz iznimku razloga navedenoga u točki (g) koja se odnosi na javni poredak.

Taj se razlog, na žalost, ne može navoditi pojedinačno i upravo takva odredba kamen je spoticanja između EU i država članica jer ne uvažava činjenicu da je država članica donijela odluku o zabrani GMO-a putem svoje političke vlasti koja je izabrana voljom građana, već traži dodatne dokaze u prilog takvoj odluci. Nemogućnost država članica da samostalno i bez navođenja kombinacije razloga donose odluku da ne žele GMO na svom državnom teritoriju ono je što zabrinjava. To je bio i razlog žustrih rasprava jer su se dosad sve hrvatske županije proglasile GMO free, ali i drugih 150 regija i 4500 jedinica lokalne samouprave diljem Europe čije se pravo ovakvom odredbom krši.

Trgovini 'ne', potrošnji 'da' 
Nakon usvajanja Direktive 2015/412/EU pred zastupnicima Europskog parlamenta tijekom svibnja ove godine pojavio se je novi zakonodavni prijedlog o uredbi Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Uredbe 1829/2003/EU u pogledu mogućnosti država članica da ograniče ili zabrane uporabu genetski modificirane hrane i hrane za životinje na svojem državnom području. Europska komisija prilikom predlaganja ovoga prijedloga Uredbe imala je nezavidan položaj da pomiri nepomirljivo.  Napravila je, međutim, ono još gore: ujedinila je sve političke opcije protiv svoga prijedloga.

Taj zakonodavni prijedlog načelno je omogućio državama članicama da, samo teoretski, ograniče ili zabrane uporabu genetski modificirane hrane i hrane za životinje na svojem državnom području, dok istodobno nije bilo moguće, a zbog pravila i očuvanja jedinstvenog tržišta, zabraniti trgovinu tim proizvodima na teritoriju iste države članice. Nastalu situaciju u kojoj bi se GMO-om moglo trgovati, ali ne ga i upotrebljavati, jednostavno ne bi bilo moguće kontrolirati te su zastupnici većinom glasova na plenarnom zasjedanju Europskog parlamenta 19. listopada odbili taj prijedlog Komisije.

Zakonodavna zavrzlama
To glasovanje smatram pobjedom Europskog parlamenta jer smo natjerali Europsku komisiju da povuče loš prijedlog i podnese Parlamentu novi te se borba za suverenost država da odlučuju o pitanju GMO-a na svom području i dalje nastavlja. Nadam se da će EK u dogledno vrijeme izaći s novim prijedlogom koji će omogućiti državama članicama da ograniče ili zabrane uporabu genetski modificirane hrane i hrane za životinje na svojem državnom području. Nakon cijele ove zakonodavne zavrzlame, sredinom studenoga u Europskom parlamentu u organizaciji Europske pučke stranke održano je javno saslušanje o budućnosti GMO-a u Europi.

Rasprava je pokazala kako je problem upravljanja rizikom ključni problem GMO zakonodavstva EU. Onaj koji upravlja rizikom, a to je država članica, mora moći samostalno donijeti odluku o tome je li rizik određene aktivnosti poput uzgoja GMO-a, baš kao i gradnje nuklearne elektrane, primjerice, na njezinu teritoriju prihvatljiv ili nije. To je pravo države članice, njegovo negiranje predstavlja negiranje i jednog od najvažnijih temelja na kojem počiva EU, a to je supsidijarnost.