Neformalne rasprave o odnosu Velike Britanije s Europskom unijom upravo su u tijeku. Obzirom na referendum o nastavku članstva Velikoj Britaniji u Europskoj uniji koji je zakazan prije kraja 2017., vođe Europske unije nadaju se da razgovori predstavljaju prvi korak u postizanju sporazuma oko izmjena koje bi nagovorile britanske glasače da izaberu Europu.

Izmjene će zasigurno biti neophodne. Doista, britanski glasači bi nedvojbeno glasali za napuštanje Europske unije, čega je premijer David Cameron u potpunosti svjestan, uslijed trenutne dinamike odnosa Velike Britanije s Europskom unijom.  Međutim, Cameron također zna da mora pažljivo pristupiti pregovorima. Ako zatraži više no što Europska unija može pružiti, izgledat će kao da se slomio. Ako zatraži premalo, britanski euroskeptici imat će veći poticaj za svoju kampanju protiv nastavka članstva.

Na sličan način, ako vođe Europske unije daju Cameronu previše – dopuštajući Velikoj Britaniji uživanje u plodovima članstva, bez snošenja istih odgovornosti poput njegovih partnera – njihove populacije mogle bi se okrenuti protiv njih. Ali ako daju premalo, mogli bi izgubiti Veliku Britaniju kao partnera. Onkraj tih taktičkih pitanja, Velika Britanija i njegovi europski partneri moraju se suočiti s dugoročnim pitanjima vezano uz promjenjiv oblik eurozone. Kriza eura dovela je do konsenzusa uslijed kojeg eurozona mora ići prema daljnim integracijama kako bi sve funkcioniralo na učinkovit način. Specifični prijedlozi uključuju određeni namjenski proračun za eurozonu, povećanu koordinaciju fiskalne politike među zemljama članicama i ministra financija za eurozonu. 

Drugi Europski parlament
Za Veliku Britaniju, koje je glasalo protiv uvođenja eura, to je razlog za zabrinutost, jer bi iz tog razloga ta zemlja mogla biti primorana da bude samo promatračem u postupku donošenja najvažnijih odluka – osobito ako neophodan iskorak prema ponderiranom glasanju većine ukloni potrebu za donošenjem jednoglasnih odluka u više područja. Cameron je već forsirao mehanizam "kočenja u slučaju nužde" kako bi usporio donošenje odluka o pitanjima koja su važna zemljama koje nisu uvele euro.  Očigledno, neophodno je uskladiti potrebu za znatno većom integracijom eurozone sa snažnom željom nekih zemalja o očuvanju veće količine nacionalnog suvereniteta nego što je to izvedivo u monetarnoj uniji.

Najbolji način da se to postigne bio bi podjela Europe u dvije skupine. Inkluzija u jednu ili u drugu ne bi se temeljila na potencijalnoj "brzini" integracije, već na trajnoj (ili barem dugoročnoj) odluci te zemlje o uvođenju eura. Naravno, u određenoj mjeri, temeljna struktura Europske unije u ovom trenutku je već takva. Međutim, provođenje te kategoričke podjele – počevši s eksplicitnim priznanjem da je EU "multi-valutna" unija, kao što je to zatražila velika Britanija, omogućilo bi uspostavljanje okvira za donošenje odluka koji bi bolje zaštitio interese obiju skupina.

Skupina koja nije usvojila euro – koja uključuje Britaniju, Dansku, Švedsku, Poljsku te neke druge zemlje istočne Europe – nastavila bi birati predstavnike za Europski parlament i u potpunosti bi sudjelovala u institucijama Europske unije. U međuvremenu, skupina koja je usvojila euro slijedila bi fiskalnu integraciju znatno većih razmjera, povrh svoje trenutne suradnje. Bilo bi potrebno oformiti drugi Europski parlament koji bi imao ulogu europske zakonodavne grane kako bi se osigurao demokratski legitimitet i udovoljilo nacionalnim ustavnim sudovima (osobito onome u Njemačkoj).

Federalnija eurozona
Taj novi Europski parlament mogao bi se oformiti ili kao podskup članova većeg Europskog parlamenta, ili kao neka kombinacija predstavnika Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata. Predloženi ministar financija, odgovoran za nadgledanje fiskalne politike u monetarnoj uniji, bio bi odgovoran Europskom parlamentu. Puna provedba te vizije nalagala bi ili izmjenu postojećih europskih sporazuma ili, što je izvedivije, slaganje članova eurozone po pitanju novog sporazuma, poput fiskalnog ugovora (fiscal compact) koji je stupio na snagu 2013.

U međuvremenu, Članak 136 postojećeg Ugovora o funkcioniranju Europske unije omogućio bi neke preliminarne korake, poput određivanja glasova Europskog vijeća koji su rezervirani samo za zemlje članice eurozone. Uspostavljanje "dviju Europa u jednoj," umjesto "dvobrzinske Europe," omogućilo bi Europi da se organizira na trajan način. Federalnija eurozona bila bi utkana u veću uniju koja surađuje po pitanju obrane, vanjske politike, mjera vezanih uz klimatske promjene i migracijsku politiku.

Slobodno kretanje europskih građana unutar Europske unije bilo bi podržano. Takav sustav omogućio bi izbor onima koji ne žele dijeliti monetarni suverenitet ili se upuštati u vrstu fiskalne suradnje koja naposljetku dolazi s tim. Istovremeno, time bi se izbjegle komplikacije postojanja višestrukih Europa  – opcija koja bi mogla biti privlačna eurokratima veteranima iz čisto funkcionalne perspektive, ali uskoro bi postala beznadno složena. Jasnoća i razumljivost političkog sustava, zajedno s njegovom dobrovoljnom prirodom, od ključne su važnosti za njegovu demokratsku legitimnost.

Britanski referendum
Naravno, taj će postupak biti dugotrajan i neophodno je razraditi brojne detalje. No može se postići značajan napredak do održavanja referenduma o članstvu Velike Britanije  – to jest ako se vođe Europske unije sad zaista iskreno usmjere na taj cilj. Razgovori koji se vode u ovom trenutku prilika su čije si propuštanje niti jedna strana ne može priuštiti. 

© Project Syndicate, 2015.