Među "užarenim" foteljama u koje bi uskoro trebali uskočiti članovi nove Vlade RH visoko je istaknuta ona što čeka budućeg ministra poljoprivrede.

U nagomilanom neredu, koji ne potpisuje samo posljednji ministar Tihomir Jakovina već i nekoliko njegovih prethodnika, može se snaći isključivo menadžer od formata koji u nogama već ima dosta utakmica u rješavanju kriznih situacija. Na tu poziciju definitivno ne smije zasjesti netko koga bi mogla iznjedriti tek stranačka iskaznica bliska novom mandataru, bilo izravno ili kroz koalicijski sporazum.  

Pogodovanja i podobni 
U erupciji aktualnog nezadovoljstva poljoprivrednih gospodarstava i njihovih udruga posebno dominira program ruralnog razvoja. Prva raspodjela potpora za financijski najizdašniju mjeru 4, po kojoj je već u prvom natječaju potrošeno 1,37 milijardi kuna, što je 50 posto od raspoloživih sredstava do isteka programa 2020., svjedoči o pogodovanju velikim tvrtkama, ali i nekim poduzetnicima bez ikakvih referenci iako pravila EK nalažu da prioritet imaju poljoprivredna gospodarstva s godišnjim prihodom u rasponu od 15 do 100 tisuća eura koja žele povećati konkurentnost proširenjem proizvodnih kapaciteta, modernizacijom postojećih farmi uz poboljšanje kakvoće proizvoda uvođenjem novih tehnologija i inovacija.

Hrvatska se programom obvezala prema EK, iz čije blagajne stiže 75 posto potpora, da će do 2020. kroz mjeru 4 financirati 1823 projekta, a na startu je za 294 investicije potrošila polovicu iznosa i to na način da je pet poduzetnika pokupilo čak 470 milijuna od 1,37 milijardi kuna za koje se natjecalo 1280 zahtjeva. Komisija dopušta tri intervencije u izmjenu programa u njegovu trajanju stoga budući ministar, ako nije pripravan poništiti raspodjelu potpora po prvom natječaju za mjeru 4 što je već zatraženo od Jakovine, mora program žurno prilagoditi kriterijima EK čiji cilj nije jačanje moćnih velikih sustava već zadržavanje i zapošljavanje stanovništva u ruralnim područjima.

Problem s kojim se novi ministar također mora suočiti zemljišna je politika. Kroz posljednjih 15 godina broj hektara u državnom vlasništvu, a sve po podacima resornog ministarstva, pao je sa 1,14 milijuna na 738 tisuća hektara. U međuvremenu je prodano oko 63.000 hektara, gdje se ostatku trag zagubio ostaje nepoznato. Dok oko 230 tisuća poljoprivrednih gospodarstava u prosjeku obrađuje 4,78 hektara Hrvatska ima i "divove" koji u zakupu drže tisuće državnih hektara, rekorder je gospodarstvo sa 18.500 ha.

Ravnateljica Agencije za zemljište završila je inventuru koja pokazuje da zakupci državnih hektara proračunu duguju 245 milijuna kuna. Ugovorima o zakupu ili koncesiji pokriveno je oko 380.000 ha dok se oko 350.000 koristi nelegalno. Ovo je argument da državne oranice doista treba prodati poljoprivrednicima uz zakonsku obvezu na dugoročno bavljenje agrarom, a u proračun bi stiglo barem 20-ak milijardi kuna. Bivša premijerka Jadranka Kosor 2010. u zakon je ugradila limit od 200 hektara koje pojedino gospodarstvo može kupiti, no Milanović je to 2012. poništio. 

Oporezovati korov
Poseban problem su privatne oranice, procjenjuje se da ih ima oko dva milijuna hektara, no enigma je što se obrađuje, a što je zapušteno. Zemljište je i po Ustavu opće dobro od posebne važnosti stoga traži kvalitetno rješenje. Porez na neobrađeno zemljište vjerojatno bi potaknuo vlasnike da ga makar daju u zakup. Čim prije treba mijenjati i zakon o nasljeđivanju koji dopušta mrvljenje ionako malih posjeda. Sedam godina od ulaska u EU rok je u kojem stranci ne mogu kupovati hrvatske oranice.

To se ipak događa budući da zakon dopušta kupnju tvrtki koje u portfelju imaju zemljište, pa su neki kandidirali i za ruralne potpore, no nema adrese na kojoj se može provjeriti koliko su hektara već kupili. Nedavno usvojeni pravilnik o doniranju hrane apsolutno je neprovediv, onaj o proizvođačkim organizacijama nije poticajan nego je kočnica njihova osnivanja. Listi "bisera" koji traže kvalitetne izmjene međutim, ovdje nije kraj.