Istra je za poduzetništvo najpoželjnija regija u Hrvatskoj, ali jači dolazak investitora uvelike koči nedostatak kompetentne radne snage, rečeno je na panelu "Od ideje do uspješnog biznisa, dobri primjeri iz prakse". Konkretno, u Novigradu je, rekao je gradonačelnik Anteo Milos, nezaposlenost manja od pet posto, ali i dalje postoji potreba za radnom snagom.

Roberto Fattori, vlasnik tvrtke Vision i jedan od najznačajnijih novigradskih poduzetnika zadnjih 30-ak godina, temeljem vlastitog iskustva naveo je da u Italiji ima mnogo investitora koji žele ulagati u Hrvatsku. "Sjeverna Italija je najrazvijeniji i najbogatiji dio Europe i mogu reći da su vrlo skloni Hrvatskoj. Smatram da nije nikakav problem ovdje dovesti investitora. Ali, naravno, moramo biti organizirani i pružiti mu korektnu uslugu", kaže Fattori. Dodaje da strane investitore najviše zanima mogućnost kupnje ili najma zemljišta te mogućnost pribavljanja radne snage. "Već smo neko vrijeme u biznisu s hotelima, a u narednom razdoblju se planiramo i dalje širiti. No, već je sada zamjetan nedostatak kvalitetne radne snage: kuhara, konobara, vodoinstalatera i sl. jer ili ih nema ili su otišli u inozemstvo za većim plaćama. Sam Fattori je biznis pokrenuo u Italiji s veleprodajom naočala, a kasnije je posao proširio na 10 zemalja jugoistočne Europe.

S talijanskim partnerom uložio je i u, kaže, nekad najveću hrvatsku tvornicu solarnih panela Solaris, koja je nažalost uslijed krize tržišta zelene energije, propala prije nekoliko godina, a Fattori se okrenuo na druge sektore poput konditorske industrije i turizma. Okosnicu njegova turističkog biznisa čine bivša slovenska odmarališta koja je otkupio od prijašnjih vlasnika. Konditorski biznis je pak vezan za tvrtku Dream Lab koju vodi David Legović. "Prva smo istarska tvornica čokolade. Kada je naš talijanski partner razmišljao u što uložiti, analiza je pokazala da je Hrvatska vrlo potentno tržište za biznis s čokoladom", pojašnjava Legović. Turizam je kao svoj sekundarni biznis odabrao i Branko Kovačić koji se već 30 godina bavi građevinarstvom, a njegova tvrtka i danas u tom sektoru zapošljava 60-ak radnika. 

"Živim u turističkoj regiji i stalno se govori da nam nedostaje kvalitetnih turističkih kapaciteta. Zbog toga sam se odlučio za  aquapark. Da bih uopće nešto saznao o tome u nekoliko godina sam obišao 54 aquaparkova u svijetu te stekao dojam što i kako želim. Moram priznati da su mi sva vrata na koja sam kucao bila otvorena, iako sam na neka morao kucati i dva ili tri puta", kaže Kovačić koji je danas predsjednik Uprave Istralandia Aqua Parka. Idejnim projektom je bilo predviđena investicija od 75 milijuna kuna, no zbog dodatnih sadržaja se ulaganje popelo na više od 100 milijuna. No, Kovačiću su već mu u planu daljnje investicije od više stotina milijuna kuna.

Zanimljivu poduzetničku priču ima i Simon Grbac, vlasnik Bujske pivovare. "Iako su mnogi pričali da mi je ideja luda jer u Bujama, gradu vina i maslinova ulja, želim proizvoditi pivo, nisam se pokolebao. Obiteljskim kapitalom sam s bratom i bratićem pokrenuo biznis. Bili smo jedna od prvih mikropivovara u Hrvatskoj. U posao smo uložili oko dva milijuna kuna, a u tijeku su investicije na proširenju pogonaod oko osam milijuna kuna", kaže Grbac. I on se susreo s problemom kompetentne radne snage.

"Nedavno smo raspisali natječaj za prehrambenog tehničara. Javilo nam se stotinjak ljudi, no svega 2-3 zadovoljavalo je tražene kriterije, koji nisu bili pretjerano zahtjevni. Kada se budemo širili, mislim da ćemo imati ozbiljnih problema s pronalaženjem kvalitetnih radnika", navodi. Iako nema problema s kvalitetom radne snage, Sandi Chiavalon, vlasnik OPG-a Chiavalon ima poteškoća s pronalaženjem poljoprivrednog zemljišta. "Sredinom 90-ih sam se odlučio posvetiti poljoprivrednoj proizvodnji, a krenuo sam s 30 stabala maslina. Nisam o maslinama puno znao, ali sam se educirao, sve do agronomskog fakulteta kojeg nisam nikada završio. Danas imam 7500 stabala maslina uz još 3500 stabala od kooperanata – malih poljoprivrednika ili hobista koje sam okupio u svojevrsnu privatnu zadrugu", kaže.

Danas obrađuje 25 hektara zemlje pod maslinicima te 120 hektara gdje uzgaja ratarske kulture. Uglavnom se radi o zakupu državnog zemljišta. No, birokratski problemi koče investicije. "Zahtjev za zemljište smo dali još 1998., a dobili ga 10 godina kasnije. To znači da smo sa sadnjom maslina zakasnili desetljeće kada se nije događalo ništa. S druge strane, kada smo nedavno pokušali dobiti EU potpore za našu proizvodnju, dogodilo se da su nejasni vlasnički odnosi na tom zemljištu jer u raznim registrima stoje različiti podaci. Sada smo u postupku žalbe i ako nam je ne usvoje, investicije će nam biti usporene za koju godinu", kaže ovaj poljoprivredni  poduzetnik.