S brojkom nezaposlenih koja se i u najboljim godinama spusti tek sramežljivo ispod 300.000, rastom BDP-a unutar statističke greške i javnim dugom koji puca po šavovima, čovjek bi pomislio da će ekonomija biti top predizborna tema. Da će medijski prostor pucati pred valom ideja kako otvoriti radna mjesta, olakšati uvjete poslovanja, potaknuti poduzetništvo, gurnuti ekonomiju u petu brzinu…

Realnost je zapravo studija suprotnosti: par dana uči izbora praktički nitko nije izustio tri suvisle rečenice o ekonomskoj politici koju želi provoditi nakon useljenja u Banske dvore. Ali, zato se maše zastavama kao lepezama po ljeti u tramvaju bez klime, obećavaju brda i doline kao da Hrvatska leži na milijardama barela nafte, bacaju floskule o reindustrijalizaciji, uvoznim lobijima, jeftinim kreditima, poreznim olakšicama… Ima i potpuno suludih ideja poput "onemogućavanja multiplikacije depozita i kredita" koje otkrivaju notorne neznalice za koje su studenti prve godine Ekonomije praktički nobelovci.

Vrag je u detalju
Ulje na vatru predizbornih nadglasavanja dolila je slučajno Svjetska banka objavom liste Doing business, usporednim pregledom poslovne klime koju publicira jednom godišnje. Na prvu je Hrvatska na njoj skočila za 25. mjesta, al' kako je vrag u detalju, zbog promjene metodologije zapravo smo kliznuli za jednu poziciju. Ispisane su stranice polemika o izvješću, usporedivosti podataka ove i prošle godine, a SDP i HDZ prepucavali kome Doing business (ne)ide u prilog…

O nekim se detaljima nije raspravljalo, poput brzine izdavanja dozvola za gradnju. Kritičari (ne kritizeri!) reći će da je brzina dozvola zapravo inverzni pokazatelj koji ukazuje na nazadak: jasno da se dozvole izdaju brže kad ih dnevno treba dati dvije, a ne kao za građevinskog buma dvjesto i dvije što zapravo znači da to i nije tako sjajna vijest, ma što neki mediji o tome mislili.  Slično je i kod pravosuđa na kojem je polju pohvaljen napredak u načinu neovisnijeg dodjeljivanja predmeta sucima, a u potpunosti zanemarena činjenica da rješavanje sudskih predmeta (pre)često ide telefonskim pozivima.

To ilustrira posljednji primjer Zdravka Mamića koji je na Ustavnom sudu želio rušiti Zakon o sportu. Treba se i upitati imaju li zaista isto značenje za svakodnevni život i rad, lakoća dobivanja dozvola i nefunkcioniranje pravosuđa koje nose isti ponder na listi? Je li isto čekati na dozvolu i naći se pred stavljanjem ključa u bravu svoje tvrtke jer ste imali nesreću da ste mali poduzetnik bez prava glasa u predstečajnoj nagodbi? 

Apsurdi iz Hrvatske
A što je tek s apsurdima iz Hrvatske koje ne postoji pokazatelj na listi? Pod što "gurnuti", primjerice, neisplate plaća? Ili, kad zakon imate, ali se ne primjenjuje? Daleko da je to rangiranje bez zamjerke, život i ekonomija naprosto su presloženi. Nesavršena, ali lista je taksativni popis većine reformi koje su Hrvatskoj potrebne, a to nikom od političara u pomami za fotelje nije palo na pamet.

Istina je bolna, ali godinama kristalno jasna. Hrvatskoj trebaju reforme: rezanje uhljeba, neučinkovite javne uprave, reforma pravosuđa, jednostavniji porezni sustav, teritorijalni preustroj, kresanje (para)fiskalnih nameta, poticanje kulture rada i poduzetništva, jačanje obrazovanja i još tisuću malih poteza… Svi oni imaju isti cilj: olakšati rad i zapošljavanje koje će donijeti rast i prosperitet. A to nije popularno ni priznati, a kamoli najaviti, nakon godina političke demagogije.