Gospodarske krize u Europskoj uniji tijekom posljednjih pola desetljeća potaknule su izbijanje duboke podjele između sjevernih zemalja vjerovnika i južnih zemalja dužnika. Trenutna migracijska kriza u Europi stvara podjelu između istoka i zapada, između zemalja koje su gostoljubive prema kontinuiranom priljevu izbjeglica i onih koje su spremne učiniti malo ili ništa kako bi pomogle.

Kad se tome dodaju sve veće političke podjele unutar zemalja članica, nameće se pitanje: dolazi li do raspada Europske unije? Podjela između vjerovnika i dužnika došla postala je očigledna prošlog ljeta, tijekom pregovora vezanih uz sporazum o trećem paketu pomoći Grčkoj. Njemačka, vodeći zagovaratelj strogih mjera štednje i najutjecajniji vjerovnik, optužena je za nedovoljnu fleksibilnost i solidarnost; što se tiče Grčke, ona je bila ocrnjena radi neuspjeha s provođenjem reformi koje je obećala u prva dva navrata kad joj je ponuđena sanacija duga.

(Naposljetku je Francuska, koja nije u potpunosti "sjever" a niti u potpunosti "jug," odigrala ključnu ulogu u omogućavanju sporazuma.) Njemačka trenutno pokušava biti predvodnik također u migracijskoj krizi, no ovog puta svojom darežljivošću. Kancelarka Angela Merkel obvezala se da će primiti više od 800.000 izbjeglica samo u ovoj godini.  Gostoljubivo mnoštvo ljudi poredalo se po ulicama i ispunilo željezničke kolodvore u njemačkim gradovima, nudeći piće, hranu i odjeću iscrpljenim izbjeglicama, od kojih su mnogi prohodali stotinama milja i riskirali svoje živote kako bi stigli na sigurno.

Nevoljki partneri
Dok je Merkel snažno izjavila da je islam također vjera u Njemačkoj, neki u istočnoj Europi izjavili su da će ugostiti samo malen broj izbjeglica – i to samo ako su kršćani. Takva zadrtost ide izravno u korist islamističkih ekstremista diljem svijeta. Izbjeglička kriza predstavlja još veći izazov obzirom na unutarnju političku rascjepkanost u zemljama članicama Europske unije. Dok oni na lijevoj strani podržavaju promišljen prihvat izbjeglica, stav postaje sve negativniji kako se pomičemo više udesno. Čak i Kršćanska socijalna unija, bavarska stranka koja je također i sestrinska stranka Kršćanskoj-demokratskoj uniji Angele Merkel, pokazala se nevoljkim partnerom po tom pitanju.

Još jedna podjela leži između Velike Britanije i ostatka Europske unije. Obzirom na ulogu Velike Britanije, uz bok Francuskoj, ključne sile u europskoj obrani i sa značajnim autoritetom u svjetskim pitanjima, osobito u pitanjima vezanim uz klimu i razvoj, izgledi istinskog raspada mogli bi biti izvorom ozbiljne zabrinutosti za Europsku uniju.  Te podjele stvorile su duboke sumnje u san o sve čvršćoj uniji u Europi, poduprt zajedničkim sustavom upravljanja koji omogućava učinkovitije donošenje odluka. Također, one ne pridonose provođenju reformi neophodnih za poticanje gospodarskog rasta.  Međutim, još je uvijek suviše rano za otpis napretka prema većim europskim integracijama.

Zapravo, vezano uz koheziju Europske unije, vjerojatno je bolje više vrsta rascjepa nego jedna podjela. Dok su isključivo ekonomska razmatranja dominirala raspravom, sjeverna Europa, opsjednuta strogim mjerama štednje, nesvjesna bilo kakvih keynesijanskih razmišljanja, i izmučena južna Europa, kojoj očajnički treba fiskalnog prostora kako bi učinila strukturne reforme po pitanju poticanja potražnje i otvaranja novih radnih mjesta politički izvedivim bile bi u zavadi.

Situacija je postala toliko burna da su neki cijenjeni promatrači čak predložili stvaranje "sjevernog eura" za regiju oko Njemačke i "južnog eura" na Mediteranu (nije bilo jasno kamo bi pripadala Francuska). U takvoj eurozoni, Europska središnja banka trebala bi se rascijepiti, dok bi sjeverni euro aprecirao.  Neizvjesnosti vezane uz tečaj ponovno bi se pojavile, ne samo između dva eura, već također unutar "sjevernih" i "južnih" zona, uslijed urušavanje povjerenja u samu ideju valutne unije. Unutar sjevernog bloka, Njemačka bi imala još veću ulogu od one koju trenutno ima, a takva bi situacija vjerojatno dovela do novih napetosti.

Saveznici i suparnici
Na sličan način, jasna podjela između zapada, koji je prijateljski raspoložen prema izbjeglicama i zatvorenog istoka u praksi bi značila kraj Schengenskog sporazuma, jer bi se političke nesuglasice pretvorile u fizičku barijeru koja bi blokirala slobodno kretanje ljudi unutar Europske unije. Takav rascjep bio bi jednako poguban po europsku koheziju kao i podijeljena eurozona. Ali što ako se zemlje koje se nalaze na suprotnim stranama jednog rascjepa nalaze na istoj strani vezano uz drugi? Njemačka, Italija, Španjolska i Švedska mogu se slagati vezano uz pitanje imigracije, dok se Grčka, Francuska, Italija i Portugal slažu u makroekonomskim politikama eurozone. Francuska, Poljska i Velika Britanija mogu biti voljne potrošiti više na obranu, dok Njemačka ostaje više pacifistička zemlja. A Njemačka, skandinavske zemlje i Velika Britanija mogu biti u prvim redovima u borbi protiv klimatskih promjena.

Usuglašavanje interesa
Štoviše, političke "obitelji" rasprostranjene diljem Europe, poput kršćanskih demokrata, socijalnih demokrata i tako dalje, mogu biti saveznici vezano uz neke politike, a suparnici po pitanju drugih, premašujući nacionalne ili regionalne granice i krećući se prema paneuropskim politikama, dok će europski parlament povećavati svoje demokratske rasprave i funkcije nadgledanja. Europa u kojoj zemlje ne pripadaju uredno u jednu ili u drugu kategoriju i gdje se pojavljuju fleksibilne koalicije vezano uz razna pitanja vjerojatno ima veće šanse za napredak od Europe koja bi bila jednostavno podijeljena između sjevera i juga ili istoka i zapada. Naravno, ostaje izazov jačanja institucija kako bi one mogle upravljati tom raznolikošću i usuglasiti ju s političkom učinkovitošću. Stoga, veće područje primjene za ponderirano glasanje i glasanje dvostruke većine od ključne je važnosti. Međutim, u istinski demokratskim društvima, izazov usuglašavanja različitih interesa nikada ne prestaje. 

© Project Syndicate, 2015.