Pokolj. Krvoproliće. Globalni potop. Nije to samo pisanje u stilu novinarske uzrečice “what bleeds, it leads” već ilustracije globalnog pad financijskih tržišta. Nakon 24. kolovoza kada je na kineskoj burzi zabilježen najveći pad od 2007. da su se čak i tamošnji državni mediji usudili ga okarakterizirati “Crnim ponedjeljkom” tržištima diljem svijeta zavladao je strah.

Potom se, racionalno ili ne, prelio na ostale burze i počela je masovna rasprodaja koja je izbrisala oko pet bilijuna dolara na diljem svijeta. Cijene sirovina stropoštale su se na razine prije 2000., njemački DAX izgubio gotovo petinu od svoje rekordne vrijednosti iz travnja, primjera je bezbroj…

Valutni rat
Logično, neprekidno se pune stupci i TV minute razlozima zašto se burze crvene i imaju li ekonomski fundamenti s tim ikakve veze. Prstom se najviše upire u Kinu; nije tajna da je tamošnje gospodarstvo počelo usporavati, no neizvjesno ostaje koliko će zakočiti. U strahu za rast Kina je devalvirala juan s namjerom da potakne izvoz i preokrene trend. Umjesto efekta “čarobnog štapića” poslala je signal svijetu da je spremna na valutni rast za spas ekonomije pa su, jasno, ulagači došli do zaključka da je zbilja vrag odnio šalu (prepoznaju li domaći zagovornici devalvacije u tom manevru problem?!).

I počeo je bijeg s burzi koju ne mogu zaustaviti ni kupnje vrijednosnica kineskih državnih fondova. Rast u Kini je ključna briga kad je u pitanju ta druga po veličini svjetska ekonomija jer će se performanse odraziti na gospodarstva u razvoju, ali i globalni ekonomski rast. Tamošnji PMI indeks, koji se smatra indikatorom ekonomskog zdravlja proizvođačkog sektora, pao je na 49,7 što je najniža razina u posljednje tri godine pa je dobar putokaz kuda ide tamošnja ekonomija.

Što skrivaju banke?
Ono što posebno brine su kineske banke. Premda na površini sve zasad izgleda sjajno, Europa i SAD još se bore s posljedicama posrnulih banaka da investitori ne bi znali prepoznati iluziju kad ju vide. Donedavno, kineski kreditori hvalili su se ekstremnim, dvoznamenkastim profitima. Dok je svijet tresla financijska kriza 2008. kineske banke na lopate su financirale državne infrastrukturne projekte i tržište nekretnina. Veliki projekti u međuvremenu su prestali donositi očekivane povrate, dio projekata propao…

U nekim se može prepoznati ista ekonomska logika kao ona iza obrovačke tvornice glinice, ostali su danas poznatiji kao “gradovi duhova”… A bankama su ostali toksični krediti u portfeljima. Njihov je rast zasad minoran, na razini su ispod dva posto, manje od onog što su su priznavale europske banke u godinama kad su u Europi tekli med i mlijeko. No, treba znati kuda gledati; trule portfelje otkrivaju jedva pozitivne brojki o rastu dobiti.

(I)racionalni investitori
Nema sumnje da je Kina u problemu. Ipak, odražava li panika na burzama pravo stanje stvari? Čak i uz tek 5 posto rasta ove godine, Kina je daleko od krize. Tržište nekretnina bitnije je za ekonomiju od tržišta kapitala jer o njemu ovise banke. Izvoz je pao, ali su potrošnja i dohoci stabilni, a središnja banka ima dovoljno manevarskog prostora za potporu rastu. Prava bojazan treba biti u tome koliko će se panika na financijskim tržištima preliti u realne ekonomije.

Dogodi li se to, idući potez bit će na vladama i središnjim bankama da ublaže udar i stimuliraju svoja gospodarstva. Iz FED-a su već stigli signali da dizanje cijene novca ne treba očekivati, Europa je miljama daleko od te odluke s jedva pozitivnom inflacijom. Iracionalne investitore treba brinuti ograničeni doseg mjera za pomoć. I tako se priča ponovno vraća na početak: kako podići produktivnost kad je usporio globalni zamašnjak iza kojeg su se godinama skrivale manjkavosti drugih ekonomija?