S bankama više nemam o čemu razgovarati na temu kredita u švicarskim francima, više je puta junačeći se posljednjih dana ponovio ministar financija Boris Lalovac.

Pa ih je pustio i da se o ključnim elementima nacrta zakonskog okvira informiraju iz medija. No, barem dijelom razlog tome je puno pragmatičniji. Prema saznanjima Poslovnog dnevnika, i hitni je postupak izglasavanja izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju prespor za izborne kakulacije pa će Vlada to riješiti Uredbom, a to se pak uklapa i u najavu izvanredne sjednice i skorog raspuštanja Sabora. Sama procedura zakonskih izmjena, međutim, nije najveći problem Vladina rješenja za problem CHF kredita, dapače. Problem je što su u kratkovidnoj predizbornoj matematici, najblaže rečeno, jako zanemareni pravni i širi ekonomski i financijski aspekti tog poteza za pridobivanje 50-ak tisuća birača.

I vlast i opocizija, nažalost, sve podređuju i žive za trenutak izbora. Ne brine ih čeka li pobjednika nakon triježnjenja suočavanje s već sad izglednim ustavnim tužbama, arbitražama u Washingtonu i ugraviranim mjestom na karti investicijski barbarskih tržišta gdje ugovori ne znače ništa. Potonje je samo jedna od prijetnji na ekonomsko-financijskom obzoru. Za početak, sve upućuje da je i izravni ceh operacije konverzije kredita uz otpis dijela glavnice – dakle, ne računajući dalekosežne prateće učinke – dosta podcijenjen. Umjesto 5,5-6 milijardi kuna, što je iznos do kojega su u svojim hipotetskim računicama došli analitičari HNB-a, simulacije na 'živim' kreditnim portfeljima banaka sugeriraju da će se direktni gubitak popeti čak do 8,5 milijardi kuna (u neto terminima nešto je manji jer bi u suprotnom ipak morale platiti porez na ostvarenu dobit u 2015.).

Osam i pol milijardi kuna iznos je koji odgovara gotovo trogodišnjoj dobiti banaka u Hrvatskoj pa ne čudi što ispod površine i prigušenih negodovanja banaka preko HUB-a stvari ključaju. Austrijski ministar financija navodno je u utorak okupio predstavnike banaka koje posluju u Hrvatskoj, a usijane su i linije u Italiji. Od toga, naravno, domaćim političarima danas ne klecaju koljena. Štoviše, pothranjuju zablude da što je gore mrskim (stranim) bankama, to je bolje svima nama. Prodat će to čak kao zaštitu nacionalnih interesa, premda svojim potezima potiču kreiranje sustavnih rizika koji bi mogli pridonijeti tome da za koju godinu u vodu padne i gola matematika CHF dužnika koji će sutra postati eurski.

Jer, presvlačenjem u eure ne nestaju valutni i kamatni rizici. A Vlada svojim pristupom problemu švicaraca po obrascu utaživanja žeđi 'kupnjom pivovare umjesto piva' sigurno ne pridonosi smanjenju ni kamatnog ni valutnog rizika. Pritom je sama država, zbog golemih potreba financiranja uslijed velikoga deficita i rastućeg javnog duga, prečesto u poziciji da na vlastitoj koži osjeti pomake u percepciji tih rizika. S tim u vezi dovoljno je navesti nekoliko mogućih implikacija Vladine manije brzoplete redistribucije nacionalnog dohotka, koje su prema novim simulacijama samo izraženije nego donedavno. Primjerice, 8 ili 8,5 milijardi kuna izravnog gubitka koji bi banke jednokratno knjižile proizvodi i veće kratke devizne pozicije i potražnju za deviznama nego u slučaju prvotnih procjena između 5,5 do 6 milijardi (neto) gubitka.

To znači i veće zahvaćanje HNB-a u devizne rezerve (kako bi se neutralizirali pritisci na rast tečaja zbog pojačanih kupnja eura) od prvotno procijenjenih 800 milijuna eura. Devizne rezerve po toj bi se osnovi stanjile za oko milijardu eura. S obzirom na stanje deviznih rezervi to je i dalje u podnošljivim okvirima nešto ispod deset posto rezervi. Međutim, realno je očekivati da bi pritisci na kunu mogli doći i po osnovi potražnje za devizama zbog ubrzanog povlačenja viška kapitala od strane inozemnih vlasnika banaka. Taj proces već neko vrijeme se događa zbog recesije, slabe kreditne potražnje i slabih ekonomskih perspektiva. Čak i nakon lanjskog porasta dobiti bankarskog sektora, povrat na kapital ulagačima je za 2014. u Hrvatskoj bio na razini skromnih 3,6 posto (manje od prinosa na državne obveznice), a na aktivu tek 0,6 posto.

To nisu osobito atraktivne brojke, a strani vlasnici banaka s kreditima u francima još uvijek u Hrvatskoj imaju znatne viškove kapitala, povrh regulatornih zahtjeva koje mogu povući. Naime, računa se da je prosječna stopa kapitalizacije spomenutih banaka oko 24 posto. Imajući u vidu lokalna regulatorna pravila, to je i dalje oko sedam-osam postotnih bodova ili više od 14 milijardi kuna viška. Čak i nakon knjiženja gubitka po Vladinu modelu za CHF kredite i utjecaja tog gubitka na razinu kapitala, ostaje nekih milijardu eura koje bi banke povrh toga mogle povući iz Hrvatske. Sve u svemu, takav scenarij vodi ka pritiscima na kunu, na rast kamatnih stopa i klizanje tečaja. A te potencijalne opasnosti daleko nadilaze današnji problem socijalno ugroženih CHF dužnika kojim bi se trebala baviti Vlada.