Unatoč ratnim bubnjevima koji su 1993. u krvavom obruču stiskali trećinu državnog teritorija i činjenici da je Hrvatska u tom razdoblju skrbila o gotovo pola milijuna prognanika i izbjeglica ta je godina do današnjih dana ostala zapamćena kao posljednja u kojoj je ostvaren veći izvoz od uvoza hrane, pozitivna vanjskotrgovinska bilanca.

Političkim elitama koje su se u međuvremenu smjenjivale u Banskim dvorima i Saboru, neovisno o stranačkom koloritu, poljoprivreda i proizvodnja hrane bile su potpuno izvan fokusa. Poput one uzrečice o "vrbi i svirali". Uglavnom bi se tog sektora prisjetili u razdoblju predizbornih kampanja, trgujući za što veću naklonost biračkog tijela, naravno ne sa svojim već novcem poreznih obveznika. S izdašnim populističkim darovnicama koje su imale socijalnu, a ne razvojnu notu, političke koalicije su urušavale konkurentnost nacionalnog agrara. Dovoljno je sjetiti se možda razdoblja kada su potpore davane za više od 200 vrsta poljoprivrednih proizvoda premda i najveći laici znaju da poticati treba najviše 10-20 proizvoda.

Zanemareno stočarstvo
Strategije koja bi dala temelje za dugoročan održiv razvoj poljoprivredno-prehrambenog sektora još uvijek nema ni na obzoru. Kamo sreće da je prije dvadesetak godina usvojena regionalizacija koja bi odgovorila gdje su optimalni uvjeti za pojedine proizvodnje, a ne da se potpore isplaćuju primjerice, za marelice u Lici koje nikada nisu dale urod. Sankcija naravno nije bilo, potpora nije vraćena u proračun. Moglo se odavno i poljoprivredno zemljište u vlasništvu države rasparcelirati u plohe velike 200-300 možda maksimalno 500 hektara (kako su to odradili Česi), što su površine više nego dostatne za konkurentnu proizvodnju tržišno atraktivnih proizvoda.

Prije svega povrća i voća uz zapošljavanje i razvoj mnogih obiteljskih gospodarstava. S takvom zemljišnom politikom zaustavila bi se i depopulacija ruralnih područja koja danas zjape pusta.  Nažalost, baza podataka o zemljištu iz portfelja države još uvijek se radi. Deseci tisuća hektara proteklih su godina pa i dan danas pokriveni korovom, na nekim je površinama izrasla i samonikla šuma. Istine radi valja reći da je značajan broj državnih hektara u međuvremenu ipak dobio nove vlasnike, radilo se uglavnom o stranačkim jurišnicima i njima bliskim osobama.Stočarstvo, tov junadi i proizvodnja mlijeka smatraju se krunom poljoprivrede, svuda osim u Hrvatskoj. Kod nas nažalost udjel stočarstva iz godine u godinu pada, a raste proizvodnja žitarica što se ne događa niti kod ijedne europske članice. Najprije smo "gatali" kako ćemo godišnje proizvoditi više od 1,5 milijardi litara mlijeka, no vrlo brzo ljestvica je spuštena na 800 milijuna.

Povijesni rekord zabilježen je 2009. kada je otkupljeno 679 milijuna litara. Uskoro smo pali na 600, pa na 500 milijuna litara, a i aktualna bi godina mogla dati novi negativni rezultat. I na količinama i na broju farmi. Negativnih primjera i problema, kojih zapravo nije trebalo biti, nama sustavno ne manjka. Ni minulih godina kao ni dan danas kada upravo aktualna podjela izdašnih europskih potpora opet najavljuje pobjedu modela "podobnih" iako su sredstva primarno namijenjena razvoju ruralnih prostora i zadržavanju stanovništva u tom krajoliku. 

Bez konsenzusa
Da je prije 20, 15 pa čak i 10 godina na domaćoj političkoj sceni, kada se raspravljalo o modelu razvoja nacionalnog agrara i proizvodnji hrane, vladao konsenzus stranačkih grupacija, onakav kakvom smo nedavno svjedočili nakon izbijanja špijunske afere vezane uz budućnost Savudrijske vale danas bi strah od uvoza mlijeka iz bosanskohercegovačkih mljekara bio manje zanimljiv od "mačjeg kašlja".  

Hrvatska mora braniti svoje tržište od nelojalne konkurencije, tu dvojbi apsolutno nema mjesta. Mora se i unutar EU krova nametnuti kao potpuno ravnopravna članica, te svima dati na znanje da više ne sjedi u "magarećoj" klupi kakav je tretman imala kroz višegodišnje razdoblje etiketiranja radi svinjske kuge. Uvoz mlijeka iz susjedne države moguće je odgoditi na pola ili cijelu godinu, ali ne i zauvijek. Za očekivani potop tržišta kriva je politička elita, no ona ni sada neće platiti ceh.