Po logici ‘vuk sit, koza cijela’ država je izmijenila zakonski okvir za mirovinske fondove, dajući im veću slobodu ulaganja, istodobno ostavljajući dizanje doprinosa za drugi stup nekoj drugoj Vladi. Zašto više od 90 posto građana nije imalo ništa za reći o izboru potportfelja, jesu li izmjene dovoljne za dugoročnu održivost mirovinskog sustava i pristojne mirovine, razgovaramo s čelnicom Udruge fondova Dijanom Bojčetom Markojom.

Godinu dana je od uvođenja potportfelja. Možete li se osvrnuti proteklo razdoblje?

Prije godinu uvedena su tri kategorije A, B i C kojima su obvezni mirovinski fondovi omogućili osiguranicima izbor ulagačkog miksa sukladno individualnom izboru i planovima koje imaju, riziku koji su spremni preuzeti, te shodno tome očekivani prinos na dulji rok, naravno uz odgovarajuću regulativu i ograničenja. Vodeći se pravilima dugoročnog investicijskog planiranja, kategorije su prilagođene 
članovima različite životne dobi, a razlikuju se po udjelu dionica, obveznica i udjela koji mogu biti uloženi u Hrvatsku, članice EU ili zemalja OECD-a, a temeljem čega se i očekuju razlike u prinosima.

Koliko se ljudi samoinicijativno odlučilo na izbor?

Više od 90% novih članova nije samostalno izabralo kategoriju, već su raspoređeni u mirovinski fond kategorije B. Takav podatak ne iznenađuje jer još velik broj članova ne bira samostalno mirovinsko društvo u kojem će štedjeti već raspodjela ide po preko REGOS-a po dobro uhodanoj proceduri. Zakonom je omogućeno da članovi mogu 
promijeniti kategoriju fonda svake treće godine, bez naknade, ali ni ovdje ne možemo govoriti o nekim značajnijim fluktuacijama, što nije ni realno za očekivati u prvim godinama od uvođenja kategorija.

Koji su razlozi relativno slabog interesa građana za svoju mirovinsku štednju?

Mirovinskim društvima u prvoj je fazi bitno da su članovi upoznati s mogućnošću izbora i što ta tri portfelja za njih znače te kako izborom A, B ili C kategorije mogu utjecati na visinu budućih mirovina iz drugog stupa. Sva četiri mirovinska društva aktivno rade na odnosima sa svojim članovima te im kroz različite kanale omogućuju pristup informacijama i stanju na osobnim računima. Imamo naznake da se situacija na tržištu vezana uz interes lagano mijenja, ne onim tempom kojim bi to mirovinski fondovi željeli, ali se primjećuje zanimanje članova za rad fondova te stanje na računu. Ljudi su svjesni toga da je tu riječ o njihovim osobnim sredstvima koja su nasljedna. Lani je provedeno veliko istraživanje tržišta koje nam je pokazalo da ljudi vjeruju u štednju u drugom stupu te da su neskloni eksperimentiranjima.

Izmjenama zakona liberalizirana su ulaganja mirovinskih fondova. Je li to dovoljno za ostvarivanje dugoročnih ciljeva mirovinske reforme?

Novi zakon o obveznim mirovinskim fondovima donio je niz poboljšanja, od organizacije do investicijskog procesa. Propisani su stroži organizacijski zahtjevi, ograničenja ulaganja manje su restriktivna, proširene su mogućnosti investiranja, fondovi mogu stjecati više od 10 posto vlasništva u kompanijama, dopušteno im je ulagati u infrastrukturne projekte u Hrvatskoj, i sve je to korak naprijed. Ako investicijske prilike gledamo kroz hrvatsko tržište kapitala, postoji nedostatak izbora financijskih instrumenta. Zakonske promjene dijelom su riješile taj problem, no razvoj tržišta i dalje mora biti prioritet jer ima iznimnu važnost za hrvatsko gospodarstvo. Dobro je što je sada barem regulativno usklađeno s onim EU, a daljnji koraci su na sudionicima tržišta. Izlazak dioničkih društava na tržište ubrzao bi tempo razvoja. Nova izdanja i IPO-i su važni i za drugi i za treći stup jer bi se postigla veća diverzifikacija ulaganja.

Je li domaći mirovinski sustav održiv, u financijskom smislu, ali i po visini mirovina?

Poslodavci su od 2002. do kraja lipnja uplatili 53,3 milijardi kuna na osobne račune članova, a mirovinska društva taj su iznos uvećala za više od 22 milijardi kuna. Imovina pod upravljanjem dosegnula je 71,2 milijardu kuna, s tim da razliku predstavljaju redovne isplate i isplate osiguranicima čija su prava uređena posebnim propisima (beneficirani radni staž).

Prosječni prinos u prošloj je godini iznosio 11,36 posto, a u posljednje tri godine 9,32 posto. U gotovo trinaest godina rada četiri mirovinska fonda ostvarila su prosječni godišnji prinos 6,06 posto (realani prinos 3,75 posto) pa uplaćenih 100 kuna iz 2002. danas vrijedi 213 kuna. Smatram da su to impresivne brojke te da rezultatom svi mogu biti zadovoljni. Ostvareni prinos domaće mirovinske fondove stavlja u sam vrh ostvarenih realnih prinosa u zemljama Europe prema OECD Global Pension Statistic. On je i iznad očekivanja s početka reforme, kad se isticalo da bi bilo dobro kad bi fondovi ostvarivali prinose od oko dva posto iznad inflacije. Na primjeru prosječnog člana koji na računu ima 55.000 kuna to bi značilo da mu je na uplaćenih 42.000 tisuća kuna fond zaradio još 13.000 kuna.

Česta zamjerka Vladi nezavršena je reforma i preniska stopa izdvajanja u drugi stup. Bi li viša stopa izdvajanja riješila problem održivosti mirovinskog sustava?

Danas, kao i na početku reforme, 75 posto doprinosa ide u I. stup pa je glavnina tereta budućih mirovina na prvom stupu, dakle, proračunu. Za dugoročno održiv i stabilan mirovinski sustav, gdje bi mirovine iznosile oko 60 posto zadnje plaće, nužno je povećanje izdvajanja u II. stup koji je imun na sve duži životni vijek stanovnika. Osobi koja se zaposlila 2002., bude li cijeli radni vijek uplaćivala u oba stupa, mirovina iz uplaćenih doprinosa u I. stup činit će oko 54 posto primanja, doprinosi iz drugog oko 46 posto. Današnja vrijednost buduće mirovine osobe s prosječnom plaćom koja se zaposlila 2002. i u mirovinu će ići 2044. iznosi oko 3544,74 kuna.

Analize pokazuju da će mirovine u budućnosti iznositi tek 30 posto iznosa prosječne plaće te da bi današnji radnici trebali mjesečno uštedjeti između 6 i 12 posto primanja da bi zadržali životni standard? Možete li to komentirati, gdje je tu uloga mirovinskih fondova?

Demografi procjenjuju da bi se udjel radno sposobne populacije do 2050. mogao smanjiti s 2,8 na 2 milijuna, dok se životni vijek produljuje. U idućih 35 godina životni vijek 60-togodišnjaka mogao bi se produljiti i do 23 godine, odnosno 27 godina kad su posrijedi žene.

Imat ćemo sve manje onih koji plaćaju doprinose i sve više umirovljenika, pa će sredstva koja budemo imali na osobnim računima biti korisna da se prebrodi taj jaz. Stoga je razumno štedjeti za treću životnu dob i boriti se za kvalitetu života. Zapadne zemlje to su prepoznale i intenzivno rade na mirovinskoj pismenosti, a to je jedna od zadaća mirovinskih društava i naše Udruge.