Priznanje Međunarodnog monetarnog fonda da je grčki dug neodrživ mogao bi biti prekretnicom za globalni financijski sustav. Svakako, heterodoksne politike za hvatanje u koštac s velikih dugovnim opterećenjima treba shvatiti s više ozbiljnosti, čak i u nekim naprednim gospodarstvima.

Od izbijanja grčke krize postoje uglavnom tri škole mišljenja. Ponajprije, postoji mišljenje o takozvanoj Trojci (Europskoj komisiji, Europskoj središnjoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu), prema kojemu je dugom opterećenoj periferiji eurozone (koja se sastoji od Grčke, Irske, Portugala i Španjolske) neophodna snažna politička disicplina u cilju sprječavanja da kratkoročna kriza likvidnosti preraste u dugoročni problem insolventnosti.

Prema ortodoksnoj politici neophodno je proširiti konvencionalne zajmove za premošćivanje na te zemlje, dajući im na taj način vremena da riješe svoje probleme vezane uz proračun i provedu strukturne reforme u cilju unaprjeđenja svog dugoročnog potencijala za rast. Taj pristup polučio je rezultate u Španjolskoj, Irskoj i Portugalu, ali po cijenu epskih recesija. Štoviše, postoji visok rizik od recidiva u slučaju znatnog pogoršanja u globalnom gospodarstvu. Međutim, politika Trojke nije uspjela stabilizirati, a kamoli oživjeti, grčko gospodarstvo.

Druga škola mišljenja također prikazuje krizu isključivo kao problem s likvidnošću, ali smatra da je dugoročna insolventnost u najgorem slučaju vanjski rizik. Problem nije u tome što je dug zemalja na periferiji eurozone suviše visok, nego u tome što mu se nije dopustilo da se popne dovoljno visoko.

Kriza kompetencije

Protivnici strogih mjera štednje vjeruju da čak i kad su privatna tržišta u potpunosti izgubila povjerenje u periferiju Europe, sjeverna Europa mogla je s lakoćom riješiti taj problem supotpisujući dug periferije, možda pod okriljem euro obveznica poduprtih od strane svih (osobito njemačkih) poreznih obveznika u eurozoni.

Zemljama na periferiji tada je trebalo dozvoliti ne samo prijenos duga, nego i potpuno uključenje u protucikličku fiskalnu politiku dokle god to njihove nacionalne vlade budu smatrale neophodnim.

Drugim riječima, za protivnike strogih mjera štednje, eurozona je pretrpjela krizu kompetencije, a ne krizu povjerenja. Bez obzira na to što eurozona nema centraliziranih fiskalnih nadležnih tijela i ima samo nepotpunu bankarsku uniju. Isto tako, unatoč problemima moralnog hazarda ili insolventnosti.

Također, unatoč strukturnim reformama blagotvornim za rast. Svi dužnici biti će dobri za novac u budućnosti, čak i ako nisu uvijek bili pouzdani u prošlosti. U svakom slučaju, brži rast BDP-a platit će sve, zahvaljujući visokim fiskalnim multiplikatorima. Europa se odrekla besplatnog ručka. To je u potpunosti dosljedno stajalište, ali naivno uslijed svog bezrezervnog povjerenja (primjerice, u polemičkim tekstovima dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Paula Krugmana). Posljedično, stajalište koje se protivi strogim mjerama štednje zamaskirava snažne pretpostavke i rizike. Zapravo, gomilanje zajmova na već dovoljno visoka dužnička opterećenja u periferiji eurozone podrazumijevalo je značajno riskiranje, osobito uslijed izbijanja krize.

Politička korupcija, koju su prikazivala vrata na okretanje između španjolske vlade i financijskog sektora bila je endemska. Dualna tržišta rada i monopoli nad proizvodima i tržištem još uvijek sputavaju rast, a oligarsi imaju neproporcionalnu moć kako bi zaštitili svoje interese.

U stvarnosti, Njemačka nije mogla preuzeti dug periferije eurozone u cijelosti, bez riskiranja vlastite solventnosti i boniteta, osobito u odsustvu funkcionalnog sustava kontrola i ravnoteža diljem Eurozone. Ekspanzivna i neograničena jamstva mogla su funkcionirati, ali da nisu, gospodarska trulež s periferije mogla se proširiti u središte.

Treće stajalište je da, uslijed ogromne financijske krize, problem europskog duga trebao je biti dijagnosticiran kao problem insolventnosti od samog početka, te tretiran restrukturiranjem duga i oprostom, uz pomoć umjereno povišene inflacije i strukturne reforme. To je moje stajalište od izbijanja krize.

U Irskoj i Španjolskoj privatni vlasnici obveznica, a ne irski i španjolski porezni obveznici, trebali su preuzeti odgovornost od bankovnih neuspjeha. U Grčkoj je trebalo doći do bržih i većih otpisa duga.

Isplativo upuštanje u rizik

Naravno, nacionalne vlade trebale su koristiti sredstva poreznih obveznika za rekapitalizaciju sjeverno europskih banaka – osobito u Francuskoj i Njemačkoj – koje su pozajmile prekomjerne iznose periferiji. A transferi su trebali biti neophodni za rekapitalizaciju banaka na periferiji. Ali barem bi tada javnost bila shvatila stvarnost te situacije, dok bi restrukturirane i rekapitalizirane banke bile u poziciji da ponovno počnu davati zajmove.

Nažalost, previše kreatora politike u naprednim gospodarstvima dopustilo si je vjerovanje da su takve heterodoksne politike namijenjene samo tržištima u nastajanju. Zapravo, razvijene zemlje pribjegle su heterodoksnim politikama u cilju smanjenja prezaduženosti u brojnim prilikama. Restrukturiranje duga bilo bi omogućilo Europi resetiranje koje joj je bilo neophodno. Da, bilo bi rizika, kao što je to istaknuo glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda Olivier Blanchard, no upuštanje u takve rizike bilo bi zaista isplativo.

Nužna pomoć periferiji

Pa koji je onda put prema naprijed? Dublje europske integracije, stroži zahtjevi kapitala za banke, te dublje ali kod kuće osmišljene strukturne reforme zasigurno su ključni čimbenici za bilo kakvo rješenje. Dodatna pomoć europskoj periferiji još je uvijek zaista neophodna.

Međutim, povrh toga, Europsko iskustvo trebalo bi potaknuti sveobuhvatno ponovno promišljanje globalnog sustava za vođenje bankrota države.

To bi moglo značiti ponovno usvajanje starijih prijedloga vezano uz mehanizam bankrota države, ili pronalaženje načina za institucionaliziranje nedavnog stajališta Fonda vezano uz grčki dug. Nema besplatnog ručka u Europi i nikad ga nije ni bilo; ali ima puno boljih načina za hvatanje u koštac s neodrživim dugom.

© Project Syndicate, 2015.