Globalni trgovinski pregovori nalaze se na mrtvoj točki već godinama, stoga je došlo do povratka regionalnih sporazuma – na dugom umrtvljenom putu prema liberalizaciji trgovine – s ciljem osvete. Sjedinjene Američke Države nalaze se usred dva mega sporazuma koja bi mogla formirati budući put svjetske trgovine.

Trans-pacifičko partnerstvo (TPP) i dalje napreduje i uključuje 11 zemalja, osim SAD-a, čiji je zajednički udio čak 40% globalnog outputa; ali Kina zasigurno nije jedna od njih. Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) s Europskom unijom ima još ambiciozniji doseg, uslijed obećanja za spajanje dviju ogromnih regija na koje zajedno otpada polovica svjetske trgovine. Trgovinski sporazumi odavno su prestali biti domenom stručnjaka i tehnokrata.

Stoga nije iznenađujuće da su obje inicijative potaknule znatnu i burnu javnu raspravu. Stajališta njihovih zagovaratelja kao i njihovih protivnika toliko su polarizirana da je teško ne biti u potpunosti zbunjen vezano uz njihove moguće posljedice. Kako bismo razabrali što je na kocki potrebno je shvatiti da su ti sporazumi motivirani mješavinom ciljeva – neki su više, a neki manje benigni iz globalne perspektive.  Što se tiče gospodarstva, zagovaratelji trgovinskih sporazuma obično govore različite stvari različitim ljudima po tom pitanju.

Općenito je stajalište da smanjivanje trgovinskih barijera promiče gospodarsku učinkovitost i specijalizaciju; ali posljedično se također očekuje povećanje izvoza i otvaranje novih radnih mjesta povećavajući pristup tržištima trgovinskih partnera. Prvi argument je konvencionalan argument o komparativnim prednostima za liberalizaciju trgovine; drugi je merkantilistički argument.

Proturječni ciljevi 
Ciljevi koje promiču ti argumenti međusobno su proturječni. Sa stajališta komparativnih prednosti, prednosti trgovine proizlaze iz uvoza; izvoz je ono čega se država mora odreći kako bi si ih mogla priuštiti. Te prednosti su na korist svim zemljama, sve dok trgovina raste na uravnotežen način. Trgovinski sporazumi ne otvaraju radna mjesta; oni ih samo preraspodjeljuju po industrijama.S druge strane, prema merkantilističkom svjetonazoru, izvoz je dobar, a uvoz loš. Zemlje koje proširuju svoj neto izvoz su na dobitku; svi ostali su na gubitku. Trgovinski sporazumi mogu otvarati radna mjesta, ali samo ukoliko unište radna mjesta u drugim zemljama.

Svi argumenti vezani uz trgovinske sporazume stoga su nedosljedni s glavnim tvrdnjama svojih zagovaratelja da će takvi sporazumi istovremeno otvarati radna mjesta i biti međusobno blagotvorni. Što je neobično, zagovaratelji TPP i TTIP se istovremeno pouzdaju u oba argumenta. Po pitanju politike, zagovaratelji tvrde da će TPP i TTIP štititi dobra, liberalna pravila za svjetsku trgovinu. Niže barijere i veća transparentnost u regulativi općenito se smatraju dobrima. Ali i po tom pitanju stvarnost je znatno složenija.U slučaju SAD-a, velika privlačnost TPP-a je da će on nametnuti drugim državama restriktivnije propise intelektualnog vlasništva.

Takvi propisi uglavnom imaju neizvjestan učinak na inovacije te istovremeno vode do znatnog dohotka američkim nositeljima prava na patent i autorskih prava.Sukladno TTIP-u, smanjenje takozvanih netarifnih barijera u trgovini između SAD-a i Europe gotovo će zasigurno ograničiti prostor djelovanja regulatornim aktivnostima. Čak i ako regulatorna harmonizacija ne dovede do utrke do dna, interesi ulagača i izvoznika imat će veći utjecaj na socijalne i ekološke ciljeve nego što je to prethodno bio slučaj.

Možda vezano uz ta dva sporazuma najviše zabrinjavaju odredbe o rješavanju sporova između ulagača i države (ISDS). Te odredbe uspostavljaju zasebni pravosudni put izvan pravnog sustava vlastite zemlje, koji omogućava tvrtkama podnošenje tužbi protiv vlade uslijed očiglednih kršenja odredbi koje proizlaze iz trgovinskih sporazuma. Zagovaratelji brane ISDS tvrdeći da on neće imati velike posljedice za zemlje, poput SAD-a, gdje je dobra vladavina prava, te da će to potaknuti ulaganja u zemljama poput Vijetnama gdje nema takve vladavine prava. U tom slučaju, nije jasno zašto su odredbe ISDS neophodne za TTIP, koji pokriva napredna gospodarstva Sjeverne Amerike i Europe. Na svim tim područjima, čini se da se TPP i TTIP odnose na korporacijsko zauzimanje poput npr. lobiranja, a ne na liberalizam.

Laskanje Kini
Jedan od najvažnijih, i jednako dvosmislenih ciljeva ovih sporazuma odnosi se na temu koja se neće pojaviti u tekstovima: temu Kine. I SAD i Europa željele bi da Kina postupa u trgovini u skladu s njihovim pravilima. Pregovaranje o tim pravilima bez sudjelovanja Kine može se smatrati dijelom strategije koja ima za cilj da naposljetku laskanjem dovede Kinu u liberalan globalni sustav. Međutim taj se pristup može također smatrati načinom da se izolira Kina i podignu diskriminirajuće barijere protiv nje na lukrativnim tržištima.

Naposljetku, ono što osobito smeta kritičarima tih sporazuma je tajnost pregovora. Skice tesktova nisu stavljene javosti na razmatranje, i ono malo outsidera kojima je dopušten pristup ima zabranu objelodanjivanja njihovog sadržaja. Navedeni cilj ove politike je olakšavanje pregovora. Ali, kako je to rekla američka senatorica Elizabeth Warren, ta politika ima upravo suprotan učinak: ako transparetnost otežava prodaju finalnog proizvoda javnosti, onda to postavlja ozbiljna pitanja vezano uz poželjnost onoga o čemu se pregovara. 

Neizvjesne posljedice
Zaista ima smisla podvrći završni tekst zakonodavnom glasanju za prihvaćanje ili odbijanje bez dopuštanja izmjena. Ali to se može učiniti i u slučaju kad su skice tesktova dostupne javnosti. Vrijeme tajnosti je prošlo, ako je ono ikad uopće postojalo.  Naposljetku, postoji znatna neizvjesnost vezano uz gospodarske i političke posljedice tih trgovinskih sporazuma, kao i znatan prostor za zabrinutost. Zagovaratelji se samo kompromitiraju ismijavajući skeptike kao protekcioniste. Otvorena, informirana rasprava vezano uz određene odredbe upravo je ono što se traži. A to je moguće samo ako su tekstovi koji su predmet pregovora otvoreni za javnu raspravu. 

© Project Syndicate, 2015.