Ovih je dana neformalna Europska građanska inicijativa protiv europsko-američkog trgovačkog sporazuma (TTIP) prikupila dva milijuna potpisa u 14 zemalja Unije, dvostruko više od propisanih milijun potrebnih da Europska komisija razmotri podnošenje zakonodavnog prijedloga.

“Europska građanska inicijativa ‘Stop TTIP’ postigla je novi rekord u prikupljanju potpisa nekoliko dana prije ključnog glasovanja u EK”, pohvalili su se vođe incijative. To je samo jedan od primjera nezadovoljstva građana tajnim pregovorima koji se vode o jednom o najvažnijih trgovinskih sporazuma koje je Europska unija ikada željela zaključiti i koji će kada budu dovršeni obilježiti živote 500 milijuna ljudi. Kada i ako budu dovršeni.

Jer jučer ujutro je europsko predstavničko tijelo trebalo glasati o mišljenju o tijeku pregovora. No u utorak navečer predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz je donio odluku o odgodi glasanja. To je unutar ovlasti predsjednika, ali debata o sporazumu se trebala održati kako je i zakazana. U srijedu ujutro se, pak, pokazalo da to nije tako, debata je isto tako odgođena većinom od samo dva glasa “za”.

Muke s Atenom i Londonom

U obrazloženju odgode navedeni su proceduralni razlozi, no jasno je da je pravi razlog neslaganje unutar političkih skupina oko nekih ključnih odredbi, poput ISDS-a – sustava razrješenja sporova između investitora i država, za koji zagovaratelji kažu da će povećati ulaganja, a protivnici da će omogućiti multinacionalnim kompanijama tužbe protiv suverenih država. U sličnim problemima kao i europski kolege nalazi se i predsjednik SAD-a Barack Obama kojem je Kongres odbio povećati ovlasti u pregovaranju oko TTIP-a, te tako također poslao jasnu političku poruku kako bi s nekim stvarima ipak trebalo prikočiti.

Ali u sjeni svih kontraverznih pitanja poput snage koju TTIP-om dobivaju multinacionalne kompanije, GMO hrani, uvozu i izvozu roba itd., ostaje pitanje snage Europske unije u pregovorima.

Naime, asocijacija 28 država, od kojih se većina ipak nije voljna odreći dovoljnog dijela svog suvereniteta kako bi se o važnim pitanjima odlučivalo brže i kraće, teško da u opsežnim pregovorima poput onih o TTIP-u može zauzimati čvrsta stajališta, te državi poput SAD-a nametati svoj ritam u pregovorima.

Ako se u tu jednadžbu dodaju i dva vrlo važna momenta – Velika Britanija i Grčka, jasno je kako bi pregovori oko TTIP-a mogli uvelike sličiti i većini ostalih odluka koje EU donosi, a koje na kraju ne obvezuju članice, već imaju samo snagu preporuke. A to u ovom slučaju zacijelo nije dovoljno. Više je nego jasno da EU u ovom trenutku ima previše unutrašnjih problema poput neposlušnog Alexisa Tsiprasa ili tvrdoglavog Davida Camerona da bi uopće bila u stanju, kolokvijalno rečeno, voditi “vodu na svoj mlin”.

Slabljenje pozicije

Sve to, moglo bi se zaključiti, odgovara američkoj strani čije je gospodarstvo načeto ne samo usponom zemalja BRICS-a već i novim momentima kao što je osnivanje AIIB banke pod vodstvom Kine čije krajnje namjere još nisu jasne. Globalno gledano, Americi treba jedan čvrsti trgovinski sporazum s EU vjerovatno više nego ikada ranije, ali ostaje dojam kako Europljani toga baš i nisu svjesni. Držanje ugovora u velikoj tajnosti, netransparentnost čak i ispred samog parlamenta, samo je dolijevanje ulja na vatru općeg nezadovoljstva svih građana temom o kojoj se u stvari ne zna ništa. A to je politika koja, namjerno ili nenamjerno, slabi pregovaračku poziciju EU. Teško je vjerovati kako bi mađarski premijer Viktor Orban bio sklon potpisivanju TTIP-a ako bi to i malo ugrozilo njegovu političku poziciju kod kuće.

Uostalom, primjeri Davida Camerona i Alexisa Tsiprasa već bi trebali biti dovoljna škola tromoj bruxelleškoj birokraciji kako će europski političari prije svega voditi računa o domaćim pitanjima, a tek onda o Uniji. I nemojmo se zavaravati, Angela Merkel napravit će isto.