Dok proizvodnja traje on ne zna za predah, a kada završi s njom odmah se zaputi na golf, bilo trenirati ili igrati, otkriva najpoznatiji hrvatski proizvođač slavonskog kulina Tomislav Galović s kojim smo razgovarali baš uoči odlaska na jednu inozemnu golf destinaciju.

Do listopada i novog početka proizvodnje, priča Galović, ne želi samo sjediti po cijele dane, a golf je, uostalom, i odličan medij za promoviranje kulina i upoznavanja mogućih kupaca, posebno u Sloveniji, Austriji i Italiji. 

Kulin je već osvojio London i tamo ga prodajete po vrlo visokoj cijeni, koju europsku metropolu sada ciljate?
Beč. A znate zašto? On je po kilometrima bliži nego Split, u kojem, uostalom, konzumacija suhomesnatih proizvoda ovisi o sezoni i turizmu, a u Beču traje cijelu godinu. Osvajanje Beča postalo mi je opsesija, a tamo je PDV 10 posto što znači da sam već u startu konkurentniji nego na domaćem terenu s PDV-om od 25 posto. Projekt Beč u partnerstvu je s Gordanom Mohorom i, s obzirom na sve obveze koje stoje pred nama, otvaranje trgovine planiramo početkom 2016.  Uz moj kulin, kobasice, mast, slaninu i čvarke Bečanima ćemo nuditi još Zigante program, paški sir, te lepezu vrhunskih hrvatskih vina i maslinovih ulja, sve pod motom – Najbolje iz Hrvatske.

Kaže se da je svinja najisplativija životinja jer se od nje ništa ne baca. Iskoristite li doista baš sve?
U 18 godina proizvodnje razvio sam 12 proizvoda, uz kulin tu su slanina, kulinova seka, mast, čvarci, kobasice, švargl, krvavica, špic rebra, buncek i dvije vrste namaza. Ne iskoristim samo jetru i papke. Oprema za proizvodnju paštete je skupa, neisplativa je za količinu jetre koju za sada godišnje imam.

Izbrendirali ste kulin, osvajate s njim i europsko tržište… No vlasnik osječkog Žita Marko Pipunić ocjenjuje da kulin baš i nije 'in' te turisti više vole pršut pa najavljuje projekt s godišnjom proizvodnjom 500 tisuća komada slavonskog pršuta.
Čuo sam za tu ocjenu, no i dalje ne mogu vjerovati da je on to izrekao. Kulin je jedina salama na svijetu koja se radi od buta – najkvalitetnijeg mesa, dok se sve najpoznatije europske kobasice uglavnom rade od ostataka svinje. U Slavoniji je oduvijek pravilo – jedna svinja jedan kulin, šunke i plećke ostavljane su u komadu. Kada sam krenuo u proizvodnju odlučio sam u kulin stavljati najbolje meso: obje šunke, dio plećke i kare i zato iz jedne svinje teške 150-190 kilograma imam samo 10 kulina. Tvrdim da Hrvatska, kada se radi o suhomesnatom asortimanu, globalno može biti prepoznatljiva samo po kulinu, utakmicu s Talijanima i Španjolcima u proizvodnji pršuta ne možemo izdržati. Cjenovni raspon njihovih pršuta je od osam do 300 eura i definitivno im ne možemo parirati. Uz kulin, mislim da snagu globalnog brenda još može imati paški sir.

Kako ste gradili svoju izvoznu strategiju?
Kada sam prije godinu i pol krenuo u London, a sada i u Beč, ciljna skupina mi nisu bili Hrvati ili iseljenici iz ove naše regije, već lokalni, domicilni stanovnici. Zašto je kilogram kulina u Londonu 60 funti? Pa zato što su tamo ocijenili da toliko vrijedi. U Londonu sam već stekao stalne kupce, svaka dva mjeseca odem tamo i u slavonskoj nošnji osobno dan-dva prodajem i pričam s kupcima. 

S mjerodavnih državnih adresa učestalo se šalju poruke o velikoj potpori gospodarstvu, pomaže li doista država poduzetnicima?
Evo vam samo jedan primjer o toj pomoći pa procijenite. Otvaram tvrtku i trgovinu u Beču i dosta često putujem, a za dva tjedna idem i do Münchena na dogovor s poslovnim partnerom o isporuci robe jer otvaram restoran i još ima 10 trgovina. Za takva putovanja moram koristiti kombi. Ne mogu kupiti neki auto srednje klase jer mi to država ne dopušta. Umjesto da meni, odnosno svim poduzetnicima, da potporu ona nam odmaže. Zar to nije apsurdno? Koristim kombi na kraćim relacijama, ali do Münchena ili Beča nije baš ugodno putovati u tom vozilu. Po odluci države, meni auto nije osnovno sredstvo i kada to pričam inozemnim partnerima oni me gledaju kao čudo, ne vjeruju. Poduzetnik u Hrvatskoj, s obzirom na uvjete, može biti samo veliki fanatik ili budala. Pitao sam i bivšeg ministra Slavka Linića po kojem je kriteriju određeno da birtijaši imaju PDV 10 posto, a proizvođači 25 posto. 

Kakve bi mjere trebalo provesti za oporavak poljoprivredno-prehrambenog sektora?
Broj jedan je smanjiti PDV na 10 posto, drugo vratiti dignitet veterinarskoj struci mislimo li se ozbiljno baviti stočarstvom i preradom. To je, nažalost jedina struka koja samu sebe uništava. Izazvat ću buru s ovom ocjenom, no to doista ozbiljno mislim. Ne mogu poslovati bez veterinara, oni mi trebaju, baš kao i tehnolozi i agronomi. Veterinarstvo se pod hitno mora vratiti struci. Treće, žurno treba uskladiti gomilu čudnih propisa i omogućiti ne privilegirano poslovanje nego normalno kao u svim razvijenim europskim državama. I četvrto, neka Ministarstvo turizma prestane promovirati Hrvatsku samo s pješčanim plažama. Imamo i kontinentalne ljepote i bogatu gastro ponudu. 

Razmišljate li o povećanju proizvodnje? lani ste u suhomesnate delicije preradili samo 700 svinja.
Limitiran sam proizvodnim kapacitetom, povećati mogu 20-tak posto, no ideja mi ne manjka. Volju za razvoj poslovanja imaju i kćer i sin pa je lakše krojiti planove. Namjeravam tvrtku voditi još nekoliko godina, koliko izdržim, a onda je ostaviti njima, stabilnu s urednim poslovanjem i osiguranim tržištem. Zato i radim ovaj projekt u Beču. Uz to, dogovaram posao i s dvojicom Hrvata, rođeni su i žive u Švedskoj, imaju tvrtku koja snabdijeva 37 trgovina s premium proizvodima. I s njima, ali i s partnerima iz Engleske, stalno naučim nešto novo,  pa smo tako upravo dogovorili nove dimenzije kobasica. Pravilo je što manji proizvod da bi se što skuplje mogao prodati. Sa 37 trgovina u Švedskoj i 10 u Njemačkoj te dvije u Zagrebu pomalo me strah da zapravo neću imati dovoljno robe. Istodobno, to je i motiv da krenem u novu investiciju i povećam proizvodne kapacitete. Dosad sam radio samo s bankarskim kreditima pa sam uspio, potpore iz ruralnog programa su izdašne i treba ih iskoristiti.   Iskustvo koje sam stekao kroz nastup na inozemnim tržištima kumovalo je odluci da provedem rebrending. Izbacit ću iz naziva 'slavonski domaći', to ljude vani zbunjuje, posebice ono je li slavonski ili slovenski. Ostavit ću samo Kulin Galović. Više ću naglašavati da je kulin prirodni proizvod bez aditiva i konzervansa, to kupci u Londonu jako cijene. Poznata toskanska kobasica ima pet aditiva, kulin za koji ja tvrdim da je umjetnički proizvod, sadrži samo meso, papar, sol i papriku.

'Kolinda' kao zahvala

Prošle jeseni na tržište ste 'vidovito' plasirali nov proizvod – kulinovu seku Kolinda u atraktivnoj ambalaži, ružičastoj kutiji koja izgledom podsjeća na mali kofera. Zašto baš Kolinda, a ne neko slavonsko ime?

Kada je proizvedena prva kulinova seka Kolinda još se nije znalo hoće li Kolinda Grabar Kitarović uopće biti predsjednička kandidatkinja. Zašto sam to uradio? Kao ministrica vanjskih poslova, u kontekstu ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Kolinda Grabar Kitarović je svojevremeno na splitskoj rivi dijelila kulin promovirajući tako jedan hrvatski autohtoni proizvod. Zbog toga je nastala kulinova seka Kolinda.