Svaka ljudska djelatnost ostavlja veći ili manji trag u okolišu, stoga je opravdano postaviti pitanje je li održivi razvoj realnost ili zabluda, odnosno zgodna parola koja se korisiti prema potrebi. Ravnoteža rastućeg broja ljudi i ekonomskog rasta s jedne strane i posljedice za okoliš s druge, predstavlja jedan od najvećih izazova ovog stoljeća.

Prema predviđanjima, 2050. godine Zemlju će nastanjivati osam do devet milijardi ljudi i od tog broja oko 80% će živjeti u gradovima. Povećanjem populacije, ali i ekonomske snage danas slabo razvijenih zemalja, globalne energetske potrebe mogle bi se do 2050. godine udvostručiti u odnosu na današnje. Jednako, treba znati da danas u svijetu oko tri miljarde ljudi nema dostupnu energiju (nafta, struja, plin) koja im je potrebna u svakodnevnom životu. S druge strane, gotovo svi koji sada čitaju ovaj članak smatraju da im dostupnost energiji mora biti gotovo pa zajamčena.

Nužnost fosilnih goriva
Eliminacija siromaštva je jedan od glavnih ciljeva današnjeg društva, a dostupnost energije svim stanovnicima je promoviranje jednakosti u društvu; neki čak idu dalje i kažu da bi raspoloživost energije morala spadati u osnovna ljudska prava. Ali gdje i kako naći, odnosno stvoriti, svu tu potrebnu energiju, a istovremeno voditi brigu o održivom razvoju? Fosilnim gorivima trenutačno se podmiruje oko 80% svjetskih potreba i ona će još nekoliko desetljeća činiti temelj globalne energetske opskrbe. Obnovljivi izvori i nuklearna energija će do polovine ovog stoljeća dosegnuti najviše trećinu udjela u energetskom "miksu". Ako izuzmemo nuklearnu energiju, danas na svjetskoj razini obnovljivi izvori energije (voda, sunce i vjetar) pokrivaju svega oko 5% svjetskih potreba (većina te energije je iz hidroelektrana).

Razvojem tehnologije i padom cijena opreme za proizvodnju energije iz sunca i vjetra to bi do 2050. godine moglo doći do 30%. To znači, da će prema svim trenutnim procjenama fosilna goriva 2050. godine i dalje pokrivati više od polovice svjetskih potreba za energijom. Naravno, u razvijenim i bogatim zemljama to će biti manje. Jednako, potrebe za električnom energijom će u puno većem postotku biti pokrivene iz obnovljivih izvora, ali potrebe za transporta za energentima i dalje će u najvećoj mjeri ovisiti o nafti. Danas se u svijetu oko 70% nafte koristi u transportu. Postavlja se i pitanje jesu li obnovljivi izvori energije baš uvijek tako prihvatljivi?

Na nekoj mikrolokaciji stanovništvo je spremno prihvatiti možda 100 vjetroelektrana, ali jesu li spremni prihvatiti 1000 vjetroelektrana? Hrvatska još nema vjetroparkove u moru, ali i to je realnost u budućnosti. Kako će oni koji se bore protiv naftnih platformi nekoliko kilometara od najbližeg kopna i uporno zagovaraju obnovljive izvore energije reagirati na projekte vjetroparkova u priobalnom i netaknutom dijelu Jadranske obale? Prema nekim definicijama održivog razvoja, današanja bi generacija morala ostaviti zalihe nafte i plina i za sljedeće generacije.

Da li je to moguće uz povećanje populacije i potreba za energijom?  Evo jedan primjer. Sjedinjene Američke Države imaju oko 5% svjetske populacije, a koristi oko 20% svjetske proizvodnje nafte. Kada bi taj "obrazac" prenijeli na cjelokupnu svjetsku populaciju, nafte za dvadesetak godina, prema danas procijenjenim rezervama, više ne bi bilo. Stoga je neupitno da energetski "miks" mora ići u smjeru obnovljivih izvora, ali i racionalizacije sa strane potrošnje energije. Procjene su da se na globalnoj razini gubi oko 50% energije uslijed niske učinkovitosti. 

Izdvajanje i spremanje CO2
Povećanjem učinkovitosti na strani potrošnje energenata smanjiti će se i potrebe za fosilnim gorivima, a time i smanjiti emisije CO2. Tu je plin u velikoj prednosti u odnosu na naftu i ugljen. Na primjer, emisija CO2 je dvostruko manja pri izgaranju plina u odnosu na ugljen (uz ostale nečistoće u ugljenu). Energetske kompanije stoga sve više ulažu u istraživanje i proizvodnju plina i već za nekoliko godina plin će na globalnoj razini kao energent preuzeti drugo mjesto od ugljena (nafta i dalje ostaje na prvom mjestu). Dakle, uz raspoloživost energenata, za održivi razvoj drugo je ključno pitanje emisija CO2 odnosno stakleničkih plinova. Izdvajanje i spremanje CO2 (odnosno ugljikovog dioksida) je ključno ako svijet želi zaustaviti klimatske promjene koje se neupitno događaju.

Danas se izgaranjem fosilnih goriva, ali nekim drugim ljudskim aktivnostima, u atmosferu godišnje emitira oko 40 milijardi tona CO2. Stoga se sve više razvijaju tehnologije za izdvajanje i spremanje CO2 (intenzivnije se koriste zadnjih desetak godina), i na primjer kod termoelektrana na ugljen emisija CO2 u atmosferu smanjuje se 80 do 90%.  Međutim, s druge strane, potrebna je i velika količina energije kako bi se taj isti CO2 izdvojio i spremio. Ovih je dana objavljeno da je na globalnoj razini koncentracija CO2 ove godine po prvi puta premašila prag od 400 čestica na milijun (ppm), od kada se mjere i bilježe podaci.

Uravnotežene mjere
Prema navedenom, pred svijetom su velike dvojbe i izazovi po pitanju održivog energetskog sustava. S jedne strane povećanje populacije i sve veća potreba za energentima kako bi svima bili dostupni, a s druge strane raspoloživost te energije i njeno korištenje na način da se minimalizira utjecaj na okoliš.  Danas svijet još nema rješenja za te izazove. Svako zadiranje u prirodu u cilju proizvodnje energije ima u većoj ili manjoj mjeri utjecaj na okoliš i na to kakvu ćemo Zemlju ostaviti budućim generacijama. U svakom slučaju tu nema jednog rješenja nego dobro uravnotežen niz mjera koje treba poduzimati.