Zagrebačka tvrtka koja danas ima 24 milijuna kuna prihoda, operativnu dobit od 12 milijuna kuna, 51 zaposlenog i 40 milijuna korisnika, do prije sedam godina nije ni postojala. Ove je godine Nanobit, koji proizvodi igre za mobitele, proglašen najboljim poduzetnikom u Hrvatskoj prema Ernst Youngu. Prvi je to proizvođač računalnih igara čiji je status u hrvatskom društvu tako visoko prepoznat. Koliko munjevito Nanobit raste najbolje ukazuje podatak da je to danas biznis koji zapošljava više umjetnika nego je prije tri godine imao ukupno zaposlenika. Zapošljava 20 crtača, 20 programera, četiri voditelja odjela, tri testera i popratno osoblje. Ove godine Nanobit je zagrizao u još veći kolač. Tvrtka se nakon sedam godina vjernosti iPhoneu odlučila proširiti na Android platformu s igrom Superstar Life. Naime, Google Android ima četiri puta veću korisničku bazu i tima znatno veći potencijal. Alan Sumina i Zoran Vučinić, osnivači Nanobita nisu tipični hrvatski biznismeni. To su oni mladi ljudi o kojima inače čitate da rade u Londonu, Berlinu ili Silicijskoj dolini. Njihov je posao raditi igre, ali pri tome nisu zaboravili na zabavu. Vidljivo je to već od načina na koji su uredili ured i zadovoljstva koje možete vidjeti na licima ljudi koji za njih rade.

Jeste li i vi kao djeca igrali računalne igre?

AS: Ja sam se igrao sa legačima. Oduvijek sam volio graditi i upravo mi je slaganje Lego kockica bilo najveće zadovoljstvo.

ZV: Ja sam bio divlje dijete. (Smiješak) Nikad nisam bio doma i uvijek sam volio društvene igre. No, i Alan i ja smo također igrali igre dok smo bili mali. Tako da ne mislim da nam je djetinjstvo bilo toliko drugačije nego što je djeci danas.

Kako vi zovete proizvode koje stvarate? Zovete li ih igre ili igrice?

ZV: Dok smo bili mali zvali smo ih igrice. Međutim, potpuno mi je svejedno kako ih ljudi zovu. Bile one igre ili igrice, svejedno je. Nismo od onih koji mare za takve sitnice.

Koja vam je bila prva igra koju ste igrali?

ZV: Meni je prva igra bila Mortal Kombat. Puno tučnjave. Ta me je igra bila totalno zarazila. Obožavao sam je rasturiti. S ekipom bi hu kvartu na Peščenici u Zagrebu otišao u kompjutersku igraonicu i tamo bismo se zabavljali za šest kuna po satu na Pentiumima 386. Natjecali bismo se jedan protiv drugog, otkrivali kako se rade novi pokreti i onda te poteze usavršavali kako bismo pobijedili. Bilo je to uzbudljivo vrijeme.

AS: Meni je gušt bio igrati Prica od Perzije. Otac je imao knjigovodstveni servis i stalno je radio na računalu. No, kad bi računalo bilo slobodno uskakao bih ja i igrao se. Nije bilo lako, jer se otac panično bojao virusa. S druge strane, igre su tada dolazile na disketama i bila je velika vjerojatnost da možete dobiti virus. No, guštao sam u toj igri i cijelu je prešao.

Danas se stvara percepcija da su djeca samo za računalima. Jeste li vi bili više za računalom ili na ulici s ekipom?

AS: Ja sam bio za računalom.

ZV: Ja na cesti s ekipom.

Smatrate li da su računalne igre sastavni dio odrastanja ili bi ih djeci trebalo ograničiti?

AS: I prije sam igrao igre, i sad ih igram pa ne vidim zašto ih ne bi igrala i djeca danas. Mislim da im ne treba to ograničavati tako da računalo ne vide prije nego navrše ne znam koju godinu. Uz to, to jako ovisi o tome što će igrati. Najlakše je generalizirati i danas isticati samo negativne strane igara. Postoje nasilne igre. No, i internet može biti opasan. Mislim da djeci prvo treba pokazati prednosti nove tehnologije i zatim ih upoznati s opasnostima.

ZV: Ja sam za igre. Par sati dnevno. No, svom djetetu ne bih dao da ih igra 16 sati dnevno već bi ga poslao i da se druži vani. Danas kad se govori o igrama, posebno u masovnim medijima, u pravilu se ističu negativni primjeri. Tako čujemo da je u Japanu umro neki igrač dok je igrao World of Warcraft. Navodno nije pio i jeo, samo je ostao hipnotiziran igrom. No, tako je mogao umrijeti i sjedeći pred televizorom. To je besmisleno. Danas igre ulaze u obrazovanje i postoji niz pozitivnih igara.

Na koje pozitivne igre mislite?

AS: Meni se čini da su takve igre Civilizacija i Sim City. To su igre koje razvijaju strateško razmišljanje i analitiku. Igre neće naučiti djecu da uče, ali to su igre koje imaju nekoliko nivoa kompleksnosti. Igrajući Civilizaciju imate priliku kroz maštu razvijati nove svjetove, učiti o tehnologiji itd. Igre su za mene kontinuirano usavršavanje.

ZV: Moj pristup igrama je drugačiji. Ja volim pucačine. Oduvijek sam ih volio. Mislim da je poanta igre relaksacija. I da, razvoj analitike. No, ključno je da se nakon igranja osjećate bolje, da se odmaknete od ovog svijeta u neki novi svijet i da u tome uživate.

Danas radite igre za uređaje koji nisu postojali prije 10 godina i na tome ste stvorili tvrtku. Koji je vaš dojam, kako će se igrati igre za idućih deset godina?

AS: Nitko nema kristalnu kuglu i to je nemoguće procijeniti. Možda je budućnost u hologramima kao u Star Treku. No, kad pogledate što smo dobili od toga, zasad možete vidjeti jedino iPad. Uostalom, sad je 2015. godina i dovoljno se sjetiti da su u filmu Povratak u budućnost maštali kako ćemo već danas imati leteće automobile.

ZV: Ne mislim da se igre u svojoj suštini mijenjaju kroz tehnologiju. Zabava je jedina važna. Zato ne vjerujem da sve ono što kroči u stvarni život, znači tehnologija koja igre povezuje sa stvarnim svijetom, da takve stvari imaju budućnost. Igrači traže zabavu, a sve što tu zabavu komplicira ne vjerujem da će proći. Reketi za igranje tenisa na Wiiju još i imaju smisla. Međutim, na sajmovima se danas može vidjeti senzore koje bi si igrač trebao staviti na sebe i onda se boksati u virtualnom svijetu. To je više muke nego zabave. Prije sam sklon povjerovati da će ljudi željeti nositi kacige na glavi s kojima mogu upravljati igrom na bolji način nego joystickom.

Može li internet stvari donijeti nove oblike igranja? Pa onda hologrami?

ZV: Bilo je svakakvih ideja, čak da se u avionima ukinu prozori i zamijene ekranima. Tehnološki je to izvedivo, ali tko zna, možda nije financijski. Uostalom, još nismo dobili ni prave 3D printere.

AS: Internet stvari tek se treba pokazati u komercijalnoj primjeni. Bilo bi lijepo proširiti igre i maštu, ali zasad znam malo o internetu stvari.

Imate li igara koje ne volite?

AS: Ne volim pucačine. Čak i kad govorimo o starim igrama gdje je grafika bila zrnasta to mi se nije sviđalo. Danas je još gore, jer je grafika prerealistična.

ZV: Ja ne volim Crysis upravo zbog tog razloga. Prerealističan je. Lijepo je igrati pucačine za relaksaciju, ali one stvarno zbog toga ne moraju biti tako realne. S druge strane, Unreal tournament i Gran Turismo 4 su odlične igre.

Sve više se govori o ‘gamifikaciji’, povezivanju svega u životu s igrama. Što vi mislite o tome?

AS: Ako je dobar primjer gamifikacije Foresquare, onda je meni gamifikacija bez veze. Međutim, Starbucks je pokazao da gamifikacija može biti i dobra. Nudili su kupone. No, ja ih ne koristim. Imali smo sami jedan projekt interne gamifikacije. Napravili smo internu društvenu mrežu na kojoj smo nagrađivali obavljene zadatke, ali to je brzo zamrlo. Forsiranje gamifikacije se pokazalo neuspješnim.

ZV: Da, ne treba miješati jabuke i kiseli kupus. S jedne strane imamo stvaran svijet, a s druge igre. Društveni pritisak može imati učinka, kao u slučaju praćenja kalorija, ali ne funkcionira uvijek. Mi smo taj princip ugradili u našu zadnju igru. Omogućili smo igračima da se uspoređuju, da ocjene koliko su dobri i usporede to s ostalim igračima. Rezultat je jako dobar.

Što vas je iznenadilo kod igrača vaših igara? Riječ je, ako dobro razumijem, mahom o ženama koje vole igrati igre povremeno, u kratkim intervalima, ali se igri koju su zavoljele stalno vračaju. Što traže vaši igrači, odnosno igračice?

AS: Postoje igrači koji žele da igra izgleda jako lijepo. Drugi traže da stvari koje mogu kupiti u igri budu skupe.

ZV: O da. Jedna žena s arapskog poluotoka pitala je zašto jedna odjeća stoji samo 700 gemsa. To je oko 50 dolara. Za jednu virtualnu stvar, kakvu prodajemo u našim igrama, to nije zanemariv novac. No, njoj je smetalo što u igri nema ničega što košta 3000 dolara. Znači nešto što stoji više od 40 tisuća gemsa.

Kako to?

AS: To je nešto u novim bogatim istočnim zemljama. Vidimo to i u Kini. Oni traže luksuz. U Kini se više ni Rolex ne može dobro prodavati, jer nije dovoljno ekskluzivan. Zato se pojavljuju novi još prestižniji brendovi. Govorimo o igračima koji se žele pokazati.

Postoje i oni drugi igrači koji žele da se u igri sve rasporedi optimalno, da postoji razrađen sustav ekonomije, neki hibridi i slično, kako bi mogli razmjenjivati stvari ili ih prodavati i zaraditi. Neki zbog profita, neki zbog toga da shvate igru. No, primjer te žene s arapskog poluotoka pokazuje da ima igrača kojima je presudna ta socijalna komponenta. Oni se žele igrati u interakciji s drugim ljudima. Igra im je medij za to. Ne žele igrati protiv nekoga već žele biti dio neke zajednice i u njoj se istaknuti.

Kako ste se upoznali?

AS: Zoran je radio web stranicu za mog oca. Imali smo i neke zajedničke prijatelje, a i obojicu nas je interesiralo programiranje. Nismo pričali o novcu, ni pokretanju tvrtke, već smo pričali o igrama i tehnologiji. On je zagovarao uvijek PHP i softver otvorenog koda, a ja sam navijao za .Net i Microsoft. Pa bismo se ‘fajtali’.

Na čemu sad radite razvoj?

AS: Uglavnom na softveru otvorenog koda.

ZV: Koristimo i softvere od Microsofta, ali samo one dobre.

Znači taj fajt traje i dalje?

AS i ZV: Da. (Smijeh)

Koji su fakultet završiti danas najbolji poduzetnici u Hrvatskoj prema Ernst&Youngu?

AS: Ja sam studirao FER, ali ga nisam završio.

ZV: Ja sam upisao Socijalni rad i isto ga nisam završio.

Pa ovo je kao da su dva Marka Zuckerberga osnovala Nanobit! Očekujete li sad počasne diplome FER-a i Socijalnog rada?

AS: Mislim da se obojica slažemo da to i nije najbolji put. U današnje vrijeme treba skupljati znanje kako na faksu tako i samoinicijativno. Potrebno je stalno učiti. Naš obrazovni sustav nije najbolji. Tehnologije o kojima tamo učite već su zastarjele, ali je fakultet stvara dobar temelj. Mi većinu programera zapošljavamo s FER-a. Imaju dobre temelje. No, ništa ne očekujem od FER-a danas. Pogotovo ne počasnu diplomu. Sjećam se da je ipak roditeljima bilo vrlo teško objasniti zašto sam odustao od fakulteta na trećoj godini. Ja sam zbog Bolonje morao odustati od fakulteta. Da mi fakultet nije prešao na Bolonju, završio bih ga.

ZV: Nakon srednje sam upisao Socijalni rad uz plaćanje. To je bilo 5000 kuna godišnje, a živjeli smo od očeve mirovine koja je bila mala. Morao sam raditi, a Bolonja to ne omogućuje. Oduvijek sam radio poslove sa strane. Od jedne tvornice preko Siemensa na dalje. Tako sam si i zaradio za prvo računalo. Bio je to krš od kompa, ali me je služio. Ne sjećam se više ni koji je to komp točno bio. AS: Mi smo živjeli na Rudešu i moji su imali knjigovodstveni servis. Nismo ni mi živjeli u izobilju, ali mogli smo si priuštiti ljetovanje.

Ako postoji neki hrvatski san, imate li dojam da ste ga doživjeli?

AS: Da me netko pitao prije sedam godina hoćemo li postići ovo što imamo danas, nasmijao bi se. No, kad pogledam situaciju u kojoj smo sada, mogu reći da smo tek na početku. Ide nam dobro, ali baš zato ne živimo na lovorikama. Meni je kod kompanije uvijek bitno da se nešto gradi.

ZV: Vrlo sam sretan što smo uspjeli od nule napraviti nešto ovakvo. Tata mi je imao mirovinu od 2000 kuna i mi smo od toga živjeli, a danas s Alanom imam tvrtku koja se uspoređuje s onima iz Amerike. U toj usporedbi, imamo još mnogo izazova pred nama.

Na dodjeli Ernst&Youngove nagrade došli ste obučeni u odjelima. Kako ste se osjećali na tom događaju, tako formalno obučeni, a za život radite mobilne igre koje vesele i opuštaju ljude?

ZV: U životu nisam obukao odijelo, a na pozivu je pisalo da je to obavezna garderoba. Iz poštovanja sam se formalno obukao.

AS: U tvrtki obično nosimo majice, trenirke, tenisice i općenito se oblačimo casual. No, ako je Zuckerberg mogao obući odijelo za jedan sličan događaj, rekao sam – zašto ne. Drugo je pitanje kako vodi tvrtku.

Kakva su vam očekivanja oko nagrade?

AS: Na dodjeli nagrade u Hrvatskoj pričali smo s Lalovcem, Marasom i nekim investitorima. Sad nas čeka još jedan izazov, jer idemo u Monte Carlo na središnji događaj. Tamo će biti osnivači tvrtki iz drugih država. Neki od njih su svoje tvrtke izveli na burzu ili dobili milijarde dolara investicija. Bit će zanimljivo.

ZV: Da, lijepo je, ali se osječa pritisak da se za sve te događaje dobro pripremi.

Da li vam industrija računalnih igara više sliči filmskoj ili glazbenoj industriji?

AS: Mnogo više filmskoj. U glazbi imate nekog izvođača, a u filmu u središtu imate multimediju. Igra je interaktivni oblik multimedije.

ZV: Složio bih se. Bliže je filmskoj industriji. Glazba je za mene umjetnost. Po njoj možete napraviti film ili igru. Uz to industrija računalnih igara i filmska industrija imaju istu tajnu uspjeha. Donijet će vam onoliko povrata koliko ste uspjeli prenijeti doživljaja.

Zanimljivo je da ste obojica tu usporedbu napravili po kreativnoj liniji, po pitanju razvoja. Međutim, da li vam je industrija računalnih igara sličnija filmskoj industriji i po pitanju distribucije ili je tu sličnija glazbenoj industriji? Tipa imate studio koji radi kreativan proizvod, a onda ga neki veliki izdavač drži na sitnišu i osigurava slavu?

AS: U našoj je industriji tako bilo prije. Tada je trebalo ići u trgovine i svi bi u lancu pokljucali svoj dio. No, više nije tako.

ZV: Sve ide u digitalnu distribuciju i tu se zna da AppStore uzima 30 posto, ali zauzvrat dobivate prodaju u cijelom svijetu izravno do korisnika. Naravno, sad morate imati vlastite marketingaše, koji će raditi promociju, oglašavanje, PR i community management.

Kako odlučujete koju ćete igru raditi? Zašto ste primjerice napravili baš te igre?

ZV: Prvo pogledano na AppStore i Google Play što nedostaje. Zatim provjerimo da li je tema dovoljno mainstream. Naime, ne radimo marginalne teme. Zatim provjerimo kakva je konkurencija i s kim bi se trebali tržišno natjecati. Ne borimo se fajta, ali to treba biti sa smislom. Analiziramo što je konkurencija napravila, gdje su zakazali. Tako je nastala igra Fashio Designer World. Ona je konkurirala igri koja je već zastarjela i korisnici su to prepoznali.

AS: Angry birds je nastao na isti način. To je ispolirani Crazy pinguin. Znači ne radi se o nečem neviđenom, ali je igrače iskustvo u Angry birdsu bolje i tako je postao uspješan. Tako se to kreće. No, važno je biti i originalan i stalno eksperimentirati. Uvijek imate izbor: raditi nešto već poznato ali bar malo drugačije ili biti originalni i upustiti se u nešto što još nije viđeno.

Hollywood story je vaša prva igra na Googlevoj Andorid platformi. Kako ste zadovoljni prvim rezultatima?

ZV: Hollywood story pokazuje dobre rezultate u Australiji i Kanadi. Kanada je bila pokusno tržište, a onda smo to proširili i na Australiju. Pokušali smo uvesti u igru neke malo inovativnije stvari. Neke nove mehanike. Radili smo interaktivni roman i film te uveli natjecateljski dio, elemente iz strateških igara. Rezultati su ohrabrujući.

Što ste radili na početku, jer Nanobit nije odmah počeo raditi igre?

ZV: Prvo smo radili treck aplikacije i tvrtka je i osnovana zbog toga. Tek dvije godine kasnije napravili smo prvu igru. Danas su igre naš temeljni posao. No, u tom trenutku nismo željeli raditi igre prije nego smo imali ured i dovoljan broj zaposlenika. Proučavali smo mobilno tržište i kako funkcionira industrija igara. Najviše smo se pitali zašto jedne igre uspiju, a druge ne.

AS: Začudili biste se kakve prekrasne igre znaju tržišno potpuno propasti. To je teško gledati, posebno kad te igre imaju stvarno divnu grafiku. S druge strane, imate igre poput Minecrafta, koje su grafičke parodije, odnosno kao da se netko trudio da ih učini ružnima, ali ih igrači obožavaju.

Gdje vidite Nanobit za pet godina?

AS: Ja to gledam kroz razvoj proizvoda. Supercel ima 150 ljudi i zarađuje milijarde. Mi smo trenutno na 51 zaposleniku. Hoćemo li ih imati 500? Tko zna. To ovisi o tome što ćemo postići s našim igrama. Sad se širimo na Andorid. Zato smo otvorili podružnicu u Mađarskoj, jer Google ne omogućuje monetizaciju aplikacija tvrtkama iz Hrvatske.

ZV: Ako bude potrebe, otvorit ćemo i ured u San Franciscu. No, ne radi imidža. Po onome što smo vidjeli izdavači nas ne gledaju drugačije zato što smo ih Hrvatske. Imamo kontakte s izdavačima iz SAF-a i nisu nas gledali drugačije. To im nije važno.

Što je važno?

ZV: Ne mogu pričati što je važno američkim izdavačima, ali nama je važno da se smanje opterećenja na visoke plaće. Voljeli bismo u Hrvatsku dovesti top imena iz svjetske igrače zajednice. Stručnjake iz SAD-a da ovdje rade. Hrvatska nije Irak. Ovdje je na mnogo načina vrlo atraktivno živjeti.

AS: Na jedan oglas za posao nam se javio čovjek iz Brazila. Želio je raditi kod nas godinu-dvije. Nama bi dolazak takvog talenta vrijeme bio dragocjen. No, to u sadašnjim uvjetima nije izvedivo.