Gordana Vilović, izvanredna je profesorica i koordinatorica za studente i studentice s invaliditetom na Fakultetu političkih znanosti.

Kao koordinatorica surađuje s ostalim profesorima i zaposlenicima, zalaže se za jednakost unutar fakulteta te svojim radom pruža podršku svim studentima s invaliditetom na smjerovima politologije i novinarstva. Koordinatori za studente s invaliditetom poveznica su između studenata s invaliditetom te nastavnika i administrativnoga osoblja. Kako kaže, taj volonterski posao ne uzima joj puno vremena, a studentima s invaliditetom njezina pomoć i podrška puno znače.

Možete li opisati vaše zadatke i zaduženja u brizi o studentima s invaliditetom, ima li promjena kroz godine od kad obavljate ovu dužnost?
Ukratko, redovito komuniciram i, ako je u mojoj moći, pomažem studentima i studenticama s invaliditetom. Pojavi li se neki veći problem sve dogovaramo s Prodekanicom za nastavu doc. dr. sc. Martom Zorko. Uvijek se nađe neko rješenje jer dobre volje i želje ima napretek. Redovito surađujemo s Uredom za osobe s invaliditetom pri Rektoratu Zagrebačkog sveučilišta, a iznimno dobru suradnju ostvarujemo s Udrugom Zamisli koja osigurava asistente i pomoć trojici studenata prve godine studija politologije. Ne možemo riješiti baš sve i odmah, ali važno nam je da studenti imaju svu logističku potporu kako bi odradili svoje obveze.

Što za vas znači taj posao? Kako ste se odlučili za njega?
Ovo je volonterski posao, ne oduzima mi puno vremena, a nagrada je velika ako vidite pomake i rezultate, pa dobijete zauzvrat osmjeh ili vijest da su određeni problemi riješeni. Posebno zadovoljstvo predstavlja razgovor u kojem vam student iz Dalmacije kaže da mu je lijepo u studentskom domu, da se snašao na fakultetu i da je sretan što studira kao i svi njegovi vršnjaci. Loš osjećaj je kad ne možete pomoći i kada ste baš bespomoćni jer je invaliditet samo jedan u nizu problema s kojima se suočavaju studenti koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske na studij u Zagreb.

S kakvim problemima se najčešće susreću studenti s invaliditetom? Smanjuju li se ti problemi s godinama ili su ipak u porastu?
Nisam sigurna da mogu napraviti detaljan pregled poteškoća s kojima se susreću studenti s invaliditetom koji dolaze na studij na naš fakultet u Zagreb. Problema je napretek, posebice kad ti mladi ljudi odu iz svojih roditeljskih domova. Teško je i studentima koji nemaju nikakav invaliditet, a mogu samo pretpostaviti kako je studentima s invaliditetom čiji su roditelji uložili sve da bi svoju djecu iz jednog malog mjesta svaki dan vodili u srednju školu u veći grad. Svi su u stresu. Studenti dio svojih trauma suočavanja s novom sredinom nose i u sebi, bore se, ali mi im moramo pomoći da znaju da smo tu ako trebaju razgovor, savjet. No, rekla bih da smo na Fakultetu političkih znanosti puno bolje organizirani danas nego li prije tri-četiri godine. Danas imamo rampe u svakoj učionici, imamo toalet za osobe s invaliditetom, lift je odavno u upotrebi. Većina tehničkih stvari je prilagođena, ali je teško prodrijeti u dušu svakog čovjeka. Da zaključim, svi se trudimo – i nastavnici i studenti, i sretni smo ako iz godine u godinu unapređujemo uvjete jednake za sve.

Koliko često im je potrebna vaša pomoć? Koliko povjerenje imaju u vas?
O povjerenju ne mogu govoriti. Mogu se samo nadati da mi vjeruju, ali to trebate pitati kolege i kolegice. Ja studente i studenticei redovito pozdravljam i porazgovaram, ali im ne dosađujem. Oni znaju da mogu računati na mene. Redovo imamo i sastanke s kolegicom Anjom Mihaljević koja je studentska koordinatorica za studente s invaliditetom. Možda će biti kritičkih opaski na ovom sastanku koji je pred nama, ali sigurna sam da možemo sve riješiti. Važno je da se nalazimo i razgovaramo.

Kakav je odnos profesora FPZG-a prema studentima s invaliditetom? Imate li neke smjernice kako ga dodatno poboljšati?
Veći broj nastavnika, kolegica i kolega zaposlenika Fakulteta političkih znanosti prošlo je edukaciju, pa u tom smislu nema većih problema. Ne sjećam se da se dogodilo nešto što bismo mogli okvalificirati kao neprimjereno ponašanje zbog nervoze, neznanja, brzine ili sličnog. Nemam nikakvih smjernica, ali nije loše i studentima i svim ljudima s vremena na vrijeme pokazati bonton ponašanja s osobama s invaliditetom. Kad podsjetite studente na taj bonton, onda kažu da su bili uvjereni da znaju sve i da se dobro ponašaju prema svojim kolegama i kolegicama s invaliditetom, ali da su zbog neznanja činili upravo suprotno.

Kako se može senzibilizirati javnost o problemima s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom?
Javnost se može senzibilizirati tako da se u masovnim medijima ne razgovara s osobama s invaliditetom samo onda kad želimo saznati ponešto o temama koje se odnose na njihov invaliditet. Upravo suprotno, oni imaju pravo kazati svoj stav o bilo kojoj temi kao i svi ostali ljudi. Neke osobe s invaliditetom su vrhunski intelektualci i treba im dati prostor kao što je to slučaj u razvijenim zapadnim zemljama. To bi bio nužan iskorak.

Iz vašeg iskustva, kakav je stav studenata s invaliditetom s kojima radite o njihovom budućem zaposlenju?
To je rak rana. I oni studenti s invaliditetom koji su završili fakultet su bolno svjesni problema zapošljavanja. Obeshrabreni su kada ni nakon nekoliko godina ne mogu doći do zaposlenja. To je otvoren prostor koji zahtijeva istinski angažman cijele države, a ne samo načelno podržavanje.

Što biste istaknuli kao vaš najveći uspjeh u ovom poslu? Neka nagrada, projekt na koji ste posebno ponosni?
Nema nešto važno, a da je to baš moja zasluga. Rekla bih da pokazujem istinsku želju da kontinuirano idemo naprijed, ali Uprava fakulteta, i u ranijem i sadašnjem sazivu vrlo je osjetljiva na svaki problem koji je povezan sa studentima/studenticama s invaliditetom. To se svakako odnosi i na ostale odjele Fakulteta koji su u neposrednom kontaktu sa studentima s invaliditetom.

Bliska suradnica koja plijeni optimizmom

Kao koordinatorica za studente s invaliditetom surađujete s predstavnicom studenata s invaliditetom. Koliko ste zadovoljni tom suradnjom?

Izvrsno surađujem s predstavnicom studenata Anjom Mihaljević i često ona lakše dopire do studenata s invaliditetom nego ja. To je iznimna osoba koja plijeni optimizmom, pa i mene ponekad upozori na eventualnu, nenamjernu, pogrešku. Njezin najveći doprinos je udruga Mogu sve.