Uslijed kineske odluke vezano uz upravljanje novom međunarodnom financijskom institucijom vrijednom 50 milijardi dolara – Azijskom infrastrukturnom investicijskom bankom (AIIB) – rasprava se uglavnom usredotočila na uzaludne napore Sjedinjenih Američkih Država uložene u odvraćanje ostalih naprednih gospodarstava od pridruživanja.  

Premalo pažnje posvećivalo se razumijevanju zašto je kreditiranje u cilju multilateralnog razvoja tako često bilo neuspješno i što bi se moglo učiniti kako bi ono bolje funkcioniralo. Insitucije za multilateralni razvoj najvjerojatnije doživljavaju najkonzistentniji uspjeh kad služe kao banke znanja, pomažući u razmjeni iskustava, najboljih praksi i tehničkog znanja diljem regija. Za razliku od toga, njihovi najveći neuspjesi proizlaze iz financiranja grandioznih projekata koji služe trenutnim elitama, ali adekvatno ne balansiraju okolišne, društvene i razvojne prioritete. Izgradnja brana najbolji je povijesni primjer. Općenito postoji tendencija za precjenjivanjem ekonomskih koristi velikih infrastrukturnih projekata u zemljama opterećenim lošim upravljanjem i korupcijom, te tendencija za podcjenjivanjem dugoročnih društvenih troškova otplaćivanja kredita neovisno o tome hoće li se obećani prihodi materijalizirati. Očito je da je Azijska infrastrukturna investicijska banka suočena s tim rizikom. 

Iskorištavanje moći
Postoje ogromne infrastrukturne potrebe diljem azijskih zemalja u razvoju i krajnje je vrijeme da Kina započne igrati važniju ulogu u međunarodnim kreditnim institucijama. Štoviše, službeni argument Sjedinjenih Američkih Država – da bi Kina trebala uložiti novac u postojeće institucije, poput Svjetske banke i Azijske razvojne banke, jer bi banka koju predvodi Kina vjerojatno imala problema s upravljanjem – odiše licemjerjem. Dobro upravljanje? Jesu li se Sjedinjene Američke Države spremne odreći svog povijesnog prava na odabir predsjednika Svjetske banke?Isto tako, Sjedinjene Američke Države su zabrinute da bi Kina mogla koristiti AIIB za promicanje vlastitih gospodarskih i političkih interesa.

Ali svatko tko je imalo upoznat s pristupom Sjedinjenih Američkih Država multilateralnom kreditiranju svjestan je da niti jedna druga zemlja nije toliko upućena u iskorištavanje svoje moći i zaduženosti za strateške dobitke.  Uslijed rastuće važnosti Kine u svjetskom poretku, toj zemlji je potrebno dati prostora za oblikovanje svog vlastitog pristupa globalnom gospodarskom vodstvu. Iskreno, relativno mala infrastrukturna banka čini se vrlo dobrim mjestom za početak.   Osim toga, Kina već prelijeva novac u zemlje u razvoju, često putem vrlo mutnih kanala. Budući da AIIB normalizira segment kineske razvojne pomoći i omogućuje članovima nove banke koji dolaze iz razvijenih zemalja pomno praćenje te razvojne pomoći, postojanje nove banke trebalo bi donijeti dobrobiti svima.  

Sa svojom sklonošću prema kontinuiranom eksperimentiranju i razvoju, možemo se čak nadati da će Kina naučiti lekciju i primijeniti novostečeno znanje na svoje pozajmice zemljama u razvoju. Tko zna, možda će postojeće razvojne banke naučiti nešto iz toga. Dok bi svijet općenito trebao pozdraviti kinesku inicijativu, realno pitanje je koja vrsta pomoći je neophodna azijskim zemljama u razvoju. Svatko tko je radio u zemljama u razvoju shvaća da slabe institucije i loše upravljanje često predstavljaju veće prepreke rastu od manjka sredstava.

I, bez obzira na to koliko savršeno neki projekt izgleda na papiru, praktična implementacija je često iskustvo otrežnjenja. Troškovi neizostavno daleko premašuju početne procjene i projektanti često očajno podcjenjuju vještine i sredstva neophodne za održavanje i popravke. Moje tumačenje evidencije Svjetske banke je da je njena uloga bila redovito pozitivna kad pomaže zemljama s "laganom" razvojnom strukturom: tehnička asistencija i pružanje oslonca u vidu globalne banke znanja. Kad je njena glavna uloga bila pružanje financijske potpore, rezultati su bili manje impresivni. U samoj Kini, primjerice, novac Svjetske banke nije bio kvantitativno od tolike važnosti, ipak Kinezi općenito poklanjanju povjerenje Svjetskoj banci radi korisnih smjernica i informacija. 

Svijet preplavila likvidnost
Doista, može se dokazati da bi razvojna pomoć bila učinkovitija kad bi poprimila oblik izravnih potpora, umjesto kredita koji se naposljetku moraju otplatiti. Brojke objavljene u novinskim naslovima vezano uz pomoć mogle bi se činiti manje impresivnim, ali dugoročni rezultati bi bili bolji. Štoviše, svijet je trenutno preplavljen likvidnošću, čak i tamo gdje je vladin vlastiti novac neprikladan, često je moguće uspostaviti javno-privatna partnerstva u cilju izgradnje projekata sa zaista visokim povratom ulaganja. Kompetentna vlada je znatno deficitarniji artikl nego gotovina. Nažalost, uopće nije jasno da se kineski model razvoja infrastrukture može općenito izvoziti. Kineska snažna središnja vlada preplavljuje opoziciju ljudi koji su razmješteni novim cestama, mostovima i branama i godinama vodi zemlju nemilosrdno ne obazirući se na pitanja okoliša i radničkih prava. Sličnosti sa Sovjetskim Savezom su zapanjujuće. 

Problematični krediti
Neke azijske zemlje u razvoju funkcioniraju drukčije. U demokratskoj Indiji, primjerice, za obnavljanje zračne luke u Mumbaiju bilo je potrebno osam godina, jer su sudovi primorali vladu na poštivanje prava ilegalnih stanara u njegovom predgrađu. Obzirom na nasljeđe problematičnih kredita i projekata koje su financirale infrastrukturne banke sa zapadnjačkim vodstvom, razumno je zapitati se je li još jedna takva banka neophodna, ili bi možda trebalo reformirati postojeće institucije. Ipak, ako AIIB smatra samu sebe primarno bankom znanja, a ne sredstvom financiranja, tada bi ona mogla imati realnu dodanu vrijednost. Trebali bismo procijentiti AIIB na način na koji ona izabire i potiče projekte, ne samo na temelju toga koliko financiranja ona pruža.  

© Project Syndicate, 2015.