Na samom rubu golemog kompleksa Željezare Sisak, jednog od onih nekoliko divova s čijim sporim umiranjem se činilo kao da gasne cijeli jedan grad, pojavila se moguća točka preokreta prema blagostanju.

U bivšem institutu Željezare Siščanin i naturalizirani Amerikanac Matt Darko Sertić otvorio je Applied Ceramics, tvornicu za proizvodnju keramičkih komponenti koje se upotrebljavaju u strojevima za izradu mikročipova i zapošljava 80 ljudi, mahom visokoobrazovanih. Tvornicu istog naziva Sertić već desetljećima ima i u SAD-u, tamo zapošljava više od 100 ljudi. Prije desetak godina odlučio je otvoriti pogon u rodnom gradu, koji ima snažnu industrijsku tradiciju. Sisačku tvornicu završio je 2008., kad je izbila svjetska kriza, no ona ga nije pokolebala.

Dosad je u projekt uložio 60-ak milijuna kuna i ima stabilan godišnji prihod od 30-ak milijuna kuna. Sertić tu nije stao, pa je u istoj zgradi 2011. otvorio kulinarsku akademiju Kul In, a lani i Pisak, prvi poduzetnički inkubator u RH nastao na privatnu inicijativu. Nakon završenog Fakulteta za vanjsku trgovinu nekoć je i sam radio u sisačkoj željezari. Iako je imao dobar posao u odjelu vanjske trgovine u središtu Zagreba, gdje se bavio uvozom ugljena za koksiranje, poželio je neki novi izazov pa je sredinom 80-ih otišao u SAD. Isprva se u Arizoni bavio prodajom polovnih mikročipova, što je tada bio unosan posao. Kad je stekao odgovarajuće znanje, odlučio se ubaciti u njihovu proizvodnju, otišao je u kalifornijsku Silicijsku dolinu i tamo osnovao Applied Ceramics. 

U sisačkom pogonu Applied Ceramicsa okupili ste mladu ekipu, prosjek godina je 28?
Prosjek godina u početku je bio je i niži, sada su dečki stasali, mi stalno zapošljavamo. Radimo po narudžbi i sve što proizvedemo izvezemo na prekomorska tržišta. Kod nas mladi ljudi prosperiraju, samo lani smo imali 15 beba i nikako se ne uklapamo u sliku o Sisku kakvu nam rade mediji. Ova naša zgrada nekoć je bila pregrađena u niz malih ureda gdje je svaki šef pio svoju kavu. Onda su naši dečki dovukli buldožer, samo su prošli kroz sve te zidove i odjednom se otvorio sjajan prostor za proizvodnju.

Jeste li imali problema s kadrovima?
Baš nikakav, ljudi u Sisku su iznimno sposobni i u mnogim projektima su bolji nego li zaposlenici u Kaliforniji. Kombinirali smo izvrsne ljude iz Siska i odlične strojeve iz Amerike. Sada kad hoćemo nekog trenirati pošaljemo ga u Sisak, jer ovdje je trening znatno minuciozniji.

Mogu li vaša tvornica, Kulinarski institut i Pisak preokrenuti dugogodišnje loše gospodarske trendove u Sisku? Kako se suočavate sa sporom državnom administracijom, donosite li uz suvremene tehnologije i promjenu mentaliteta?
Kad mislimo da nešto treba napraviti, onda to i napravimo, iako znamo da će nam poslije uvijek netko reći da to možda nije trebalo tako nego nekako drukčije. Lakše nam je modificirati nego stajati i čekati da vam netko nešto odobri: mi ne čekamo, a pravila poslovanja se u Hrvatskoj ionako stalno mijenjaju.

Jeste li u Sisak preselili dio proizvodnje iz Kalifornije ili ste otvorili novi pogon?
U Sisku je sve novo, to je egzaktna kopija našeg pogona u Kaliforniji, tako da sad imamo dva pogona koji rade paralelno. Poluvodička industrija zahtijeva da uvijek imate plan B u slučaju da se nešto dogodi, tj. ako Kaliforniju pogodi neki potres ili požar da tržištu možemo isporučivati naše proizvode bez zastoja. Taj 'overseas production' klijentu je jako bitan, on mora i dalje dobivati komponenete s kojima će proizvoditi čipove. Mi jedini u EU proizvodimo safirne kristale za potrebe visoke tehnologije.

Kako ste podijelili posao između dva pogona, koje dijelove svijeta pokrivate iz Siska?
Nema geografske podjele, oba pogona pokrivaju cijeli svijet. Pretežno se novi proizvodi ili manje serije rade u Kaliforniji, a veće serije u Hrvatskoj. Kad klijent treba neku jako veliku seriju, organiziramo transfer tehnologije iz Kalifornije u Hrvatsku. U sisačkoj tvornici proizvode se veće serije jer za njih trebate više vremena i fokus na detalje. Istraživanje i razvoj i drugi proizvođači rade uglavnom u SAD-u, tamo se kreiraju tehnologije, a proizvodnja se seli na obod Azije. Danas u SAD-u ne postoji nijedna tvrtka koji proizvodi televizore, iako su oni stvoreni u Americi, a isto vrijedi i za solarne ćelije. I  Europa polako postaje američka tehnološka kolonija….

Jesu li Kinezi i vama konkurenti?
Pokušavaju biti, ali bez puno uspjeha. Za naš je proizvod potrebno dosta znanja koje se stalno mijenja, pa taman kad nešto usvoje, shvate da su zakasnili. Stalno kaskaju. Htjeli bi da preselimo proizvodnju u Kinu, ali meni se to ne sviđa. U našem biznisu vrijedi Mooreov zakon po kojem poluvodička industrija svakih 18 mjeseci mora ponuditi dvostruku količinu tranzistora po istoj cijeni, što se može postići samo stalnim unapređivanjem tehnologije, koja postaje sve osjetljivija i zahtjevnija. 

Kako je bilo započinjati takav projekt u Hrvatskoj? Smatrate li da ovdje postoji stvarna tržišna ekonomija?
Za slobodno tržište trebate slobodan protok kapitala, slobodan promet roba i slobodne ljude željne rada. Protok roba je, doduše, slobodan, no na slobodnim ljudima tek treba poraditi. Oslobodili smo Hrvatsku, ali još nismo oslobodili ljude na hrvatskom tržištu rada. A što se kapitala tiče, on u Hrvatskoj nije dostupan proizvodnim poduzećima. Kad smo krenuli s projektom Applied Ceramics u Sisku, nijedna banka nas nije htjela pratiti, svi su pitali samo imamo li kakvu nekretninu da stave hipoteku. A kad smo kupili nekretninu, rečeno nam je da prvo moraju nekoliko godina pratiti naš rad da vide kako nam ide… Dobili smo od HBOR-a kredit na tri godine, no to je jako kratko jer se naši stojevi amortiziraju tek za sedam ili deset godina. Zato je najlakše podići kredit u Bank of America, kupiti strojeve koji su kvalitetniji i višestruko jeftiniji nego u Europi i poslati ih u Sisak. Ako koristite samo standardne kanale financiranja i distribucije strojeva u Hrvatskoj, ne možete ništa napraviti, biznis vam propada. Mi smo uglavnom uspjeli izbjeći anomalije, nemamo problema s naplatom jer u Hrvatskoj ništa ne prodajemo. 

Dakle, u razvoju projekta banke su bile glavni problem?
Kronični nedostatak kapitala u Hrvatskoj i svjetska bankarska kriza poučili su ljude da budu konzervativniji, da manje i opreznije investiraju i da se riješe banaka i kredita. To je rezultiralo puno zdravijom bilancom preživjelih proizvodnih tvrtki. Nemoguće je da jedan sektor usluga koji se zove bankarstvo ima toliku moć nad proizvodnjom. Nekad je to bio servis koji je neprimjetno pratio proizvodnju. Bankarski će sektor osjećati posljedice još dugo nakon što krize prođu, teško će biti poduzetnike nagovoriti da idu opet u rizik s podizanjem kredita.

Jeste li uspjeli prenijeti američki poduzetnički duh u Sisak?
Da, nama su važni samo praksa i konkretan posao. Poduzetnik mora sebi postaviti pitanje zašto se nečim uopće bavi. Danas se većina poduzetnika bavi poticajima, kako zadovoljiti birokraciju. Administracija će uzeti novac nekom drugom da bi ga dala tebi. Na kraju uložiš puno truda u jalovu aktivnost, a isti trud možeš upotrijebiti da napraviš nešto korisno. Poticaji iscrpljuju poduzetnika u krivom smjeru. Ispravan put je usmjeriti se na klijenta i napraviti malo bolje, brže i jeftinije od onoga što on očekuje. 

Sisak je stvoren za startup kompanije

Lani ste u istoj zgradi otvorili i Pisak, poslovni inkubator u koji ste uložili vlastiti novac?
To je zapravo javno-privatno partnerstvo, otvorili smo Pisak uz pomoć Ministarstva poduzetništva. Tu smo već okupili desetak mladih poduzetnika, njihove tvrtke nemaju veze s našom proizvodnjom, ali im pomažemo kod svih otvorenih pitanja. Zgodno je da su na ovakvome mjestu, spuste se jedan kat niže i vide kako se odvija proizvodnja, kako ide kontrola kvalitete, proboj na tržište… Tako se razbija fama da se ništa ne može napraviti, jer ona stvara grozan pritisak, a ujedno je izgovor za neaktivnost. Sisak je mjesto stvoreno za startup kompanije: što god pokreneš, ima goleme šanse za uspjeh, zato što ovdje svega treba.

Zašto ste krenuli u te dodatne projekte u kojima ne očekujete dobit?
Zato što se o Sisku stalno piše loše. Mediji nam nisu puno pomogli jer ga često prikazuju kao ekološku i ekonomsku bombu. No, Sisak je lijepi zeleni grad sav u parkovima i ne zaslužuje takav imidž. Uz to ima veliku industrijsku tradiciju: tu nikome ne moraš objašnjavati što je proizvodnja. Imamo u Sisku i Metalurški fakutet, a bit ću najsretniji kad u Sisku dobijemo cijelo privatno sveučilište. Naselje pokraj Željezare sagrađeno je kao idealan studentski kampus kakav se u Zagrebu trude napraviti na Borongaju. Ovdje je već sve to sagrađeno: zgrade za eksperimente, spavaonice, teniska igrališta, bazen, sveučilišna crkva, blizu je kolodvor, okolo je gusta šuma…Znam da se univerzitet u Sisku neće stvoriti brzo, ali nije ni Stanford u Kaliforniji nastao preko noći

Od čipa do chefa

Odakle vam ideja da pokrenete Kul In, sisački Kulinarski Institut, kad ste karijeru posvetili industriji čipova?

Shvatili smo da prostor u našoj zgradi nećemo moći ispuniti samo s našim proizvodnim aktivnostima. Pokrenuli smo Kulinarski institut jer to Hrvatskoj nedostaje, dosad nije bilo škole koja bi proizvodila prave chefove. Sve smo složili da može funkcionirati na najvišoj razini. Ni na čemu se nije štedjelo: složili smo "one milion dollar kitchen" pa nas već zovu 'Mali Cordon Bleu'. Ako cijela Hrvatska svoje resurse ulaže u turizam, moramo imati barem jednu pravu školu za vrhunske kuhare, mjesto gdje će naša djeca postajati šefovi kuhinja jadranskih hotela, da ne ostanemo samo perači posuđa. Osim toga, ne smijemo se zatvarati u sebe, želimo odgajati kozmopolite. Naš Kul In upisuju ljudi iz cijelog svijeta, školuju se najprije u Sisku dva mjeseca, a onda u Italiji nastave sa školovanjem, ali i praksom u vrhunskim restoranima.