Novinski naslovi o bankovnim rizicima za financijski sustav kontinuirano dominiraju financijskim vijestima.

Bank of America postigla je loše rezultate na stres-testu financijskoga zdravlja kod američke središnje banke Fed i regulatori su kritizirali planove financiranja Goldmana Sachsa i JP Morgan Chasea, koji su doveli do snižavanja njihovih planiranih dividendi i reotkupa dionica. Snažna nadogradnja poslovanja trgovine financijskim proizvodima u slučaju Citibank dovodi do sumnje u ispravan način kontrole rizika. Navedeni rezultati navode na pomisao da neke od najvećih banaka ostaju izložene riziku. Bankari, međutim, inzistiraju na tome da je nakon krize zadatak jačanja sustava regulacija i izgradnje sigurnijeg financijskog sustava gotovo dovršen, dok neki citiraju recentne studije o bankovnoj sigurnosti radi pružanja podrške tom argumentu.

Pa što je onda istina? Jesu li banke i dalje izložene riziku? Ili je reforma regulative nakon krize dobro obavila svoj posao? Financijska kriza iz 2008. godine istaknula je dvije opasne osobine današnjega financijskog sustava. Prvo, vlade radije saniraju najveće banke nego da im dopuste da propadnu i nanesu štetu gospodarstvu. Drugo, što je još gore, činjenica da su prevelike da bi propale pomaže velikim bankama da postanu još veće, jer vjerovnici i trgovinski partneri preferiraju raditi s bankama koje imaju implicitna vladina jamstva. 

Opasna ideja  
Banke koje su "prevelike da bi propale" uživaju u blagodatima nižih kamatnih stopa na dugove u usporedbi s bankama srednje veličine jer zajmodavci znaju da će obveznice i trgovinski ugovori koje takve banke izdaju biti plaćeni, čak i u slučaju propasti same banke. Prethodno, tijekom i nakon financijske krize 2007.-2008. godine to je bila prednost koja je premašivala više od trećine tržišne vrijednosti dioničkoga kapitala najvećih američkih banaka. Saniranje banaka koje su prevelike da bi propale nije popularno među ekonomistima, kreatorima politika i poreznim obveznicima, koji preziru posebne pogodbe osigurane posebno važnima.

Javni gnjev dao je regulatorima u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje sveobuhvatnu podršku nakon financijske krize u uspostavljanju zahtjeva vezanih uz podizanje visine kapitala i razine ostale sigurnosti. Na pomolu su i ostale regulatorne promjene. Nove studije, uključujući i one važne koje su proveli Međunarodni monetarni fond i Ured za odgovornost vlade Sjedinjenih Američkih Država pokazuju da je dugoročni poticaj pružen bankama koje su prevelike da bi propale, poput Citigroupa, JP Morgan Chasea i Bank of America, u padu u odnosu na visoku razinu poticaja prije krize. To su dobre vijesti. Loše vijesti su da predstavnici američkih banaka citiraju te studije kad tvrde, u financijskim medijima i vjerojatno pred svojim omiljenim članovima Kongresa, da je fenomen "prevelike da bi propale" obuzdan i da je došlo vrijeme da se regulatori povuku.

To je iz nekoliko razloga opasna ideja. Istraživanje Međunarodnoga monetarnog fonda i slične studije pokazuju da je vjerojatnost sanacije tijekom životnog vijeka obveznica koje je banka već izdala zaista sad niža. Te studije, međutim, ne objašnjavaju razloge. Niži rizik od sanacije banaka mogao bi odražavati percepciju da je postojeća regulativa odgovarajuća i cjelovita. Ili sudionici na tržištu obveznica mogu očekivati da će nova regulativa, poput stres-testa, dovršiti ovaj posao. Studije bi nam mogle govoriti da ulagači vjeruju da regulatori rade sve što je nužno i da imaju dovoljno političke podrške za implementaciju daljnjih mjera zaštite. Ili možda misle da je gospodarstvo trenutačno dovoljno snažno da banke neće propasti prije nego što obveznice budu otplaćene za nekoliko godina. 

Dugoročni dug  
Drugi razlog zbog kojeg takve studije ne bi trebale odvraćati regulatore od kontinuirana inteligentnog djelovanja jest da se istraživanja usredotočuju na dugoročni dug. No, to trenutačno nije ispravno mjesto fokusa, jer regulatori očekuju da će dugoročni dug biti obuhvaćen bankarskim raspadom, što će učiniti punu otplatu izuzetno profitabilnog – i daleko volatilnijeg – kratkoročnog duga i trgovinskih operacija puno izvjesnijom. Posljedično, trgovci su izabrali banke koje su prevelike da bi propale radije nego institucije srednje veličine za ugovorne strane u svojoj kratkoročnoj trgovini, što je uzrokovalo uzlet u trgovinskim knjigama velikih banaka i stoga porast njihove dobiti. Nije lako izmjeriti poticaj kratkoročnom dugu.

No, vrlo je vjerojatno da je on zaista velikih razmjera. Recentna nastojanja glavnih banaka, predvođenih Citigroupom, da uvjere američki Kongres da opozove ključnu odredbu sukladno zakonu Dodd-Frank o reformi Wall Streeta i Zakonu o zaštiti potrošača koja bi odvela velik dio njihovog kratkoročnih trgovinskih transakcija prema udaljenim povezanim društvima (koja nisu prevelika da bi propala) govori u korist takvom tumačenju. Banke znaju da bi privukle više posla kad bi vodile svoje trgovinsko poslovanje iz dijela svoje korporativne grupe koji ima najveću vladinu podršku. 

Povećana (ne)sigurnost 
Treći razlog za oprez vezan uz povjerenje bankara u cjelokupnost regulatornog sustava jest taj da kad se jednom oni u to uvjere, ponašat će se s tim u skladu: manje će se bojati neuspjeha i bit će stoga otvoreniji za preuzimanje većeg rizika. Čini se da je to bio slučaj i u prethodnoj financijskoj krizi. Nema poslovnog ili psihološkog razloga zbog kojeg bismo morali vjerovati da se to neće ponoviti. Regulatori ne smiju biti zastrašeni bankarskim lobiranjem ili studijama koje ne mjere ni kratkoročni poticaj omogućen statusom banaka "prevelikih da bi propale" ni koliko se percepcija povećane sigurnosti može pripisati trenutačnoj regulativi i očekivanjima dodatne dobre regulative. U pomanjkanju takvih studija, regulatori moraju upotrijebiti vlastitu prosudbu i inteligenciju. Ako "prevelik da bi propao" znači i "prevelik za regulativu", percepcija povećane sigurnosti neće potrajati. 

Project Syndicate, 2015.