O prijenosnoj elektroenergetskoj mreži šira javnost baš i ne zna puno, iako se radi o ključnom dijelu cjelokupnog sustava. Odnedavno tom mrežom više ne upravlja HEP, već njegova tvrtka HOPS, a o tom novom režimu u intervjuu govori predsjednik Uprave te tvrtke Miroslav Mesić.  

HOPS je u vlasništvu HEP-a, ali od 2013. posluje kao samostalna tvrtka i bez ikakvog HEP-ovog operativnog utjecaja. Građanima je taj model i dalje poprilično nejasan.
Da, u široj javnosti se vlasništvo i dalje poistovjećuje s upravljanjem, a u slučaju HOPS-a koji je nastao i oduvijek bio integralni dio nacionalne elektroenergetske kompanije, teško je pojmiti takav odnos. No, priča je ustvari poprilično jednostavna. Europska regulativa u polju energetike, takozvani treći energetski paket, nalaže da se regulirane djelatnosti moraju odvojiti od onih tržišnih. U slučaju HEP-a koji je nastao i oduvijek bio integrirana energetska kompanija, to znači da prijenosni sustav – visokonaponska mreža – mora biti jednako dostupna svim tržišnim igračima. Dakle, pod jednakim uvjetima je mora koristiti i HEP i svaka druga tvrtka na tržištu. Da bi se to postiglo taj dio poslovanja se mora izdvojiti. Postoje dva modela. Prvi podrazumijeva potpuno izdvajanje tog dijela poslovanja i infrastrukture u zasebnu tvrtku. Ipak, da se to dogodilo HEP bi faktički ostao bez znatnog dijela svoje imovine, odnosno kapitala u koji je tvrtka desetljećima ulagala. Upravo zato, smo se odlučili za drugi model, tzv. ITO – independent transmission operator (neovisni operator prijenosnog sustava op.a.). Temeljem toga prijenosna mreža i dalje je konsolidirana u HEP-ovu bilancu, ali tvrtka posluje samostalno, a sve odnose prema HEP-u koje ima, ima u potpuno reguliranim i kontroliranim uvjetima.

Što to u praksi znači?
U praksi to znači da svaki odnos koji imamo s HEP-om imamo temeljem ugovora, kao što imamo i s bilo kojom drugom tvrtkom. Svaki kontakt koji imamo s HEP-om isključivo je službene prirode. Svaki dolazak nekog HEP-ovog djelatnika u našu tvrtku tretiramo kao dolazak vas ili bilo kojeg drugog gosta. Sve službe koje smo nekoć dijelili s maticom – nabava, računovodstvo, kadrovska, odnosi s javnošću – danas su ustrojene unutar HOPS-a i s HEP-om nemaju nikakve veze. Dakle, HOPS je u potpunosti emancipiran od HEP-a i živimo razdvojene živote.

Čini se malo neprirodno da HEP nema nikakvu kontrolu nad vlastitom imovinom.
HEP nadzire poslovanje kroz jedan dio članova Nadzornog odbora koje imenuje, no HOPS ima pravo upravljati mrežom, iako je ona formalno vlasništvo HEP-a. Naravno da će HEP, u slučaju da smatra kako postupanja u tvrtki nisu  adekvatna, putem Nadzornog odbora reagirati, no ne može utjecati na operativno poslovanje. Dakle, svaki odnos s HEP-om reguliramo ugovorom, a svaki taj ugovor kontrolira Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA).

Je li se teško naviknuti na takav novi model rada s obzirom da ste s HEP-om donedavno bili jedna tvrtka?
Činjenica jest da je taj cijeli proces iznimno kompleksan, prvenstveno zato što su pravila i zahtjevi iznimno detaljni. Doslovno govoreći, vodi se računa i o najmanjim sitnicama. Samo da ilustriram, HOPS više ne sudjeluje u produkciji HEP-ovog internog glasila kako ne bi bio u sukobu interesa. Sada upravo rješavamo problem kako regulirati korištenje restorana koje je dosad bilo zajedničko. Dakle, ide se stvarno do najmanjih sitnica, a provjere su rigorozne – do te mjere da imamo stalno zaposlenu osobu koja kontrolira naše odnose s HEP-om. Ta osoba, službenik za usklađenost, ima pristup svemu i u slučaju da utvrdi neku nepravilnost odmah izvijesti regulatora. U tijeku je postupak certifikacije HOPS-a čiji završetak očekujemo do kraja godine. 

Prihodi vam se temelje na reguliranim tarifama koje vam odobrava HERA, no temeljem poslovnog plana i plana investicija koje vi predlažete. Je li to mačak u vreći, s obzirom da se uvjeti za investicije i okolnosti na tržištu mijenjaju?
Mi po zakonu moramo donositi jednogodišnje, trogodišnje i desetogodišnje planove. Dakako da kod razvojnih planova vrijedi pravilo da što su dugoročniji, to su nepouzdaniji. Mi svoje razvojne planove usuglašavamo s cijelim nizom drugih subjekata i normalno je da se planovi po potrebi ažuriraju. Naše investicije odnose se na obnovu postojeće i izgradnju nove prijenosne mreže, sa ciljem podizanja sigurnosti pogona prijenosne mreže. Ne tako davno bitna pretpostavka u cijeloj regiji je bila da je potrošnja rasla stabilnim tempom od tri do pet posto godišnje, što je iz perspektive sigurnosti mreže značajan izazov. Sada je godišnji postotak potrošnje manji, no to ne znači da se u mrežu i manje investira. 

Koliko je HOPS investirao u protekloj godini?
Vrlo konkretno prošle godine smo imali najveći investicijski program u povijesti. Plan investicija u 2013. godini iznosio je 488 milijuna kuna. Realizacija plana investicija preko 90 posto u okolnostima naših uvjeta poslovanja i kompliciranog sustava javne nabave je vrlo dobar rezultat. Posebno želim naglasiti da je dvije trećine plana investicija završilo u rukama hrvatskih tvrtki. Ove godine plan investicija iznosi 430 milijuna, i na na temelju iskustava od proteklih godina očekujem da ćemo realizirati preko 90 posto plana. 

Vaša se pozicija čini kao svojevrsno prokletstvo. U dvije godine ćete investirati gotovo milijardu kuna, no te investicije će se u široj javnosti vidjeti jedino kroz veću sigurnost opskrbe električnom energijom – činjenicu koju građani često uzimaju zdravo za gotovo.
Da, dijelom ste u pravu, iako kupci u načelu niti ne moraju znati stručnu pozadinu sigurne opskrbe električnom energijom. To je posao nas i drugih nadležnih kompanija i javnih institucija. Ipak, iza sigurnosti opskrbe stoji ogroman posao i golemo znanje. Samo za primjer, HOPS je nadležan za 7.500 kilometara prijenosne mreže i iza više od 20.000 dalekovodnih stupova. Svaki od tih stupova, bez obzira na kako nedostupnom terenu se nalazi, radnici HOPS-a mora obići i detaljno pregledati dva puta godišnje. 

Koliko je sigurna hrvatska elektroenergetska mreža?
Kad govorimo o viskonaponskoj mreži, a njome upravlja HOPS, sigurnost je iznimno visoka. Prema statistikama koje vodimo, pouzdanost prijenosne mreže iznosi 99,99 posto. To je rezultat koji nas stavlja u rang s razvijenim zemljama Europe. Nažalost, opskrba električnom energijom ne ovisi isključivo o visokonaponskoj, već i o srednjenaponskoj i niskonaponskoj mreži. Kad ljudima nestane struje, onda oni ne znaju gdje je nastao kvar,  a i da znaju svejedno im je. U konačnici su u pravu, no moramo znati da je za razliku od drugih vrsta infrastrukture električna mreža vrlo specifična. Kad je snijeg, bura ili neki drugi uvjeti, ceste se zatvaraju. Mi nemamo taj luksuz, a prekid opskrbe znači da je došlo do više sile. Ipak, naša prijenosna mreža je skup isprepletenih vodova i trafostanica. Zato eventualni kvar na jednom dalekovodu možemo nadomjestiti vezom drugog dalekovoda sa sustavom. 

Nekad pomognu i susjedi?
Apsolutno. Kao što i mi pomažemo njima. Cijeli model uspostave sigurnosti europskog elektroenergetskog sustava temelji se na mogućnosti brze komunikacije i sinkronizacije rada 40-ak europskih operatora. Dakle, zahvaljujući informatičkim i komunikacijskim alatima koje imamo svi danas funkcioniramo kao jedna velika mreža i to također omogućava veću sigurnost s jedne strane, ali i stvara bitne pretpostavke funkcioniranja ovorenog tržišta energije s druge strane.

Ipak, mnogi eksperti upozoravaju kako sve veći udjel proizvodnje iz obnovljivih izvora energije baš i ne pridonosi sigurnosti mreže.
To je možda preoštro rečeno, no neosporno je da su se povećanjem proizvodnje energije iz vjetra i sunca uvjeti upravljanja sustavom znatno promijenili. Sigurnost elektroenergetskog sustava temelji se na ravnoteži potrošnje i proizvodnje električne energije u svakom trenutku. Nekoć je bilo jednostavnije. Imali smo prilično predvidljivu potrošnju i stabilnu proizvodnju u temeljnim elektranama i vršne elektrane koje su se angažirali po potrebi. No, onda su krenule investicije u obnovljive izvore posebice u vjetroelektrane, a njihovo je bitno obilježje stohastičnost rada. Pojednostavljeno rečeno, vjetroelektrane rade samo onda kad vjetar puše, a solarne kad sija sunce. Kod vjetra je poseban problem što je to teško predvidjeti, pa tako i planirati. A kad vam se dogodi da vam u danom trenutku energije nedostaje ili je imate viška, nužna su uravnoteženja sustava, koja imaju svoju cijenu. 

Tko to plaća?
Trenutno, ako govorimo o vjetroelektranama, cijenu uravnoteženja sustava plaća HOPS, iz naknade za korištenje prijenosne mreže koju plaćaju svi kupci. Vjetroelektrane nemaju nikakvu zakonsku obvezu planiranja svog rada, niti odgovaraju za neuravnoteženja koja stvaraju. Smatram kako je to rješenje neodrživo – ne samo iz financijskog aspekta jer smo prisiljeni snositi trošak nečega što ne možemo kontrolirati, već i zato što dugoročno takav odnos ne pridonosi sigurnosti mreže. Dugoročno, vjetroelektrane će morati preuzeti odgovornost za planiranje svog rada i neuravnoteženje sustava koje stvaraju. 

Koliko se vjetroelektrana u Hrvatskoj uopće može spojiti na sustav. Investitori često tu navode HOPS kao prepreku povećanju kvota?
HOPS može biti prepreka samo u aktivnostima koje bi dovele u pitanje ili ugrozile sigurnost mreže. Mi smo interno proveli i od vanjskih eksperata naručili cijeli niz stručnih studija i elaborata koji svi više manje kažu isto, a to je da pri aktualnom modelu, o kojem sam već govorio, hrvatski elektroenergetski sustav  ne može prihvatiti više od 400 megavata instalirane snage vjetroelektrana, a da sigurnost pri tom ne bude ugrožena. Ta kvota je praktički već danas ispunjena. Ukoliko, bismo sustav planiranja i uravnoteženja promijenili i uveli određene mehanizme podjele odgovornosti za postojeće vjetroelektrane, kvotu za priključak vjetroelektrane mogli bi dvostruko povećati. Za sve više od toga, trebaju nam nove regulacijske elektrane u sustavu. To nije stvar pojedinačnih mišljenja ili tumačenja, već mjerljiva i dokaziva činjenica. 

Gubici u europskom prosjeku

U javnosti se često spekulira o velikim gubicima u mreži. Jesu li oni uistinu iznad europskog prosjeka?

Naši gubici u prijenosnoj mreži iznose oko 2 posto ukupno prenesene električne energije i to je apsolutno u europskom prosjeku. No, problem gubitaka je u najvećem dijelu percepcijske prirode. Radi se jednostavno o normalnoj fizikalnoj pojavi stvaranja topline prilikom prolaska električne energije kroz vodiče i energije koja je pritom izgubljena. Starost i nedovoljna izgrađenost mreže također u određenoj mjeri doprinosi gubitcima u mreži. Pravodobnim investicijama u prijenosnu mrežu i ispravnim upravljanjem sustavom gubitci se mogu držati u prihvatljivim granicama.

Regionalnom suradnjom protiv poremećaja

HOPS je iznimno aktivan i u međunarodnim odnosima?

Već sam dijelom naveo da smo član europske udruge operatora prijenosnog sustava ENTSO, koja broji 41 člana. Važnost tog članstva je u tome što nam  omogućuje da sudjelujemo u procesima donošenja paneuropske regulative koja ima izravan utjecaj na naš rad. Nadalje, suvlasnici smo tvrtke CAO (Central Allocation office) koja provodi koordinirane dražbe prijenosnih prekograničnih kapaciteta srednje Europe, a jedan smo od osnivača i suvlasnika sličnog ureda za regiju jugoistočne Europe SEE CAO, kojem je sjedište u Podgorici. Na koncu, aktivni smo i u TSC-u  udruženju 13 europskih operatora koje brine o sigurnosti pogona europskih prijenosnih mreža i alarmnim sustavom pravodobno upozorava operatore na opasnosti i poremećaje u pogonu. Upravo zahvaljujući tom sustavu i suradnji regionalnih operatora prošle su zime izbjegnuti poremećaji  pogona i mogući raspad sustava za vrijeme ledenog nevremena koje je pogodilo regiju.