Kad je prije pola desetljeća počela kriza eura, keynesijanski ekonomisti predvidjeli su da će stroge mjere štednje koje su tada bile nametnute Grčkoj i ostalim zemljama u krizi biti promašaj.

Da će ugušiti rast i povećati nezaposlenost te čak da neće uspjeti smanjiti omjer državnog duga u odnosu na BDP. Ostali – Europska komisija, Europska središnja banka i nekoliko univerziteta – govorili su o ekspanzivnim kontrakcijama. No, čak je i Međunarodni monetarni fond držao da su kontrakcije, poput rezova u vladinoj potrošnji, bile samo to – kontrakcije. Gotovo nam i nisu trebali drugi testovi. Stroge mjere štednje opetovano nisu uspijevale, od njihove rane primjene pod američkim predsjednikom Herbertom Hooverom, gdje se pad na tržištu dionica pretvorio u Veliku depresiju, do "programa" MMF-a nametnutih u istočnoj Aziji i Latinskoj Americi tijekom posljednjih desetljeća. Ipak, kad je Grčka upala u nevolje, stroge mjere štednje ponovno su bile iskušane.

Povratak dužničkih zatvora 
Grčka je u znatnoj mjeri uspjela pratiti diktat koji joj je nametnula Trojka (Europska komisija, Europska središnja banka i MMF): pretvorila je primarni deficit proračuna u primarni suficit. No, stezanje vladinih troškova bilo je razorno kao što se to moglo i predvidjeti: 25-postotna nezaposlenost, 22-postotni pad BDP-a od 2009. i 35-postotni porast u omjeru državnog duga u odnosu na BDP. I upravo sad, u trenutku u kojem je Syriza, koja se protivi strogim mjerama štednje, odnijela nadmoćnu pobjedu na izborima, grčki glasači izjavili su da im je dosta. Pa što treba učiniti? Prvo, moramo biti jasni: Grčku bismo mogli okrivljavati za njezine probleme kad bi ona bila jedina zemlja u kojoj je Trojkin lijek doživio jak neuspjeh.

No, Španjolska je imala suficit i nizak omjer duga prije krize, a također je u depresiji. Ono što je nužno nije toliko strukturna reforma Grčke i Španjolske, koliko strukturna reforma institucionalnog dizajna eurozone i obuhvatno preoblikovanje okvirne politike koja je rezultirala spektakularno lošom izvedbom monetarne unije. Grčka nas je također još jednom podsjetila na to kako je svijetu zaista potreban okvir za restrukturiranje duga. Prekomjeran dug uzrokovao je ne samo krizu 2008. nego i krizu u istočnoj Aziji 90-ih i krizu u Latinskoj Americi 80-ih. On i dalje uzrokuje neizrecivu patnju u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su milijuni vlasnika nekretnina izgubili svoje domove i sad prijeti milijunima drugih ljudi u Poljskoj i drugdje koji su dignuli kredite u švicarskim francima. S obzirom na količinu patnje koju donosi prekomjeran dug, mogli bismo se zapitati zašto su se pojedinci i cijele države opetovano stavljali u tu situaciju. Naposljetku, takvi dugovi su ugovori, tj. dobrovoljni sporazumi, pa su vjerovnici jednako odgovorni za njih kao i dužnici.

Zapravo, vjerovnici su nedvojbeno odgovorniji: oni su u pravilu sofisticirane financijske institucije, dok su zajmoprimci često manje upućeni u tržišne mijene i rizike vezano uz različite ugovorne aranžmane. Zaista, znamo da su američke banke zapravo vrebale svoje zajmoprimce i iskorištavale njihovo pomanjkanje financijske profinjenosti. Svaka (napredna) zemlja shvatila je da je za funkcioniranje kapitalizma nužno  dati pojedincima priliku za novi početak. Dužnički zatvori u 19. stoljeću bili su promašaj – nehumani i nisu baš pomagali da se osigura otplata duga. Pomoglo je omogućavanje boljih poticaja za dobro davanje zajmova, jer su vjerovnici smatrani odgovornijima za posljedice svojih odluka. Na međunarodnoj razini, nismo još osmislili sustavan postupak davanja državama prilike za novi početak. Još prije krize 2008. Ujedinjeni narodi, uz podršku gotovo svih zemalja u razvoju i onih u nastajanju, težili su stvaranju takvog okvira.

No, Sjedinjene Države bile su kategorično protiv toga. Možda su željele ponovno uspostaviti dužničko ropstvo za dužnosnike prezaduženih zemalja (ako je tome tako, mogao bi se iskoristiti prostor u Guantanamo Bayu). Ideja o povratku dužničkih zatvora može se činiti nevjerojatnom, ali podudara se s aktualnim pričama o moralnom hazardu i odgovornosti. Postoji strah da bi Grčka, kad bi joj se dopustilo restrukturiranje duga, jednostavno opet upala u nevolje, kao i ostali. To je puka besmislica. Može li itko zdravog razuma misliti da bi se bilo koja zemlja bila voljna podvrgnuti onome kroz što je prošla Grčka samo da bi joj vjerovnici progledali kroz prste? Ako postoji moralni hazard, on je onda na strani zajmodavaca, osobito u privatnom sektoru, koji je opetovano saniran. Ako je Europa dopustila da se ti dugovi premjeste iz privatnog u javni sektor, što je bila uhodana shema tijekom prošlih pola stoljeća, onda Europa, a ne Grčka, mora snositi posljedice. Zaista, neugodan položaj u kojem se trenutačno nalazi Grčka, uključujući i veliko povećanje omjera duga, uvelike je zasluga obmanjujućih programa Trojke koji su joj bili podvaljeni.

Njemačkoj novi početak 
Stoga nije restrukturiranje duga nemoralno, već upravo njegov izostanak. Nema ništa osobito vezano uz dileme s kojima je suočena  Grčka, velik broj zemalja našao se u istoj poziciji. Struktura eurozone otežava rješavanje grčkih problema: monetarna unija podrazumijeva da zemlje članice ne mogu devalvirati iz nevolja, a minimum europske solidarnosti koja mora popratiti taj gubitak fleksibilnosti u politici jednostavno je izostao. Prije sedamdeset godina, potkraj Drugog svjetskog rata, saveznici su priznali da se Njemačkoj mora pružiti prilika za novi početak. Shvatili su da je Hitlerov uspon usko povezan s nezaposlenošću (ne s inflacijom), koja je proizašla iz nametanja većeg duga Njemačkoj krajem Prvog svjetskog rata.

Saveznici nisu uzeli u obzir nerazboritost zbog koje je dug akumuliran ili priču o troškovima koje je Njemačka nametnula ostalima. Umjesto toga, samo su oprostili dugove; oni su zapravo pružili pomoć, a savezničke trupe stacionirane u Njemačkoj pružile su dodatni fiskalni poticaj. Kad tvrtke bankrotiraju, zamjena duga glavnicom smatra se pravednim i učinkovitim rješenjem. Analogni pristup za Grčku je konverzija postojećih obveznica u vrijednosnice povezane s BDP-om. Ako Grčka uspije, njezini će vjerovnici vratiti više svog novca; ako ne uspije, vratit će manje. Obje strane bi u tom slučaju imale snažan poticaj slijediti politiku usmjerenu na rast.

Demokracija (ni)je važna
Demokratski izbori rijetko odašilju tako jasnu poruku poput onih u Grčkoj. Ako Europa kaže "ne" na zahtjev grčkih glasača za promjenom smjera, onda poručuje da demokracija nije važna, ili barem nije važna vezano uz ekonomiju. Zašto ne bismo samo ukinuli demokraciju, kao što je to učinio Newfoundland proglasivši stečaj prije  Drugoga svjetskog rata? Nadamo se da će prevladati oni koju razumiju ekonomiju duga i stroge štednje te koji vjeruju u demokraciju i humane vrijednosti. Hoće li se to dogoditi, tek ćemo vidjeti.

Project Syndicate, 2015.