Početkom 2015. stvarnost manjkave globalne potražnje i deflacijskih rizika u najvećim svjetskim gospodarstvima iznimno je očigledna.

Rast BDP-a usporava se diljem eurozone, a inflacija je postala negativna. Napredak Japana prema zadanom cilju spuštanja inflacije na dva posto je usporio. Čak i gospodarstva s robusnijim gospodarskim rastom neće dosegnuti ciljeve: inflacija u SAD-u neće dosegnuti 1,5 posto ove godine, a stopa inflacije u Kini dosegnula je u studenome prošle godine najnižu točku od 1,4 posto u posljednjih pet godina. U naprednim gospodarstvima niska stopa inflacije odražava ne samo privremeni utjecaj pada cijena robe, već i dugoročniju stagnaciju plaća. U SAD-u, Japanu te nekolicini zemalja eurozone realne prosječne plaće (prilagođene inflaciji) zadržavaju se ispod razine iz 2007. U SAD-u se realne plaće u posljednjem kvartilu nisu povećale već tri desetljeća. Iako su Sjedinjene Države otvorile 295.000 novih radnih mjesta prošle godine u prosincu, stvarne plaće u gotovini su se spustile.

Kod gospodarstava u razvoju stanje nije puno bolje. Prema najnovijem godišnjem izvješću o plaćama u svijetu Međunarodne organizacije rada, poboljšanje plaća daleko zaostaje za rastom proizvodnje. Budući da je rast realnih prihoda od ključne važnosti za stimulaciju potrošnje i rasta cijena, središnji bankari i političari usredotočili su se na poticanje rasta plaća. Prošlog srpnja Jens Weidmann, predsjednik njemačke središnje banke Bundesbank, pozdravio je činjenicu da su neke njemačke tvrtke povećale plaće iznad stope inflacije. Japanski premijer Shinzo Abe otišao je korak dalje opetovano potičući tvrtke na povećanje plaća te ohrabrujući ih da to učine smanjenjem poreza na dohodak poduzeća. No, dosad su uvjeravanja dala slabe rezultate. Neuspjeh ne bi iznenadio monetarne ekonomiste koji su promatrali visoku inflaciju 70-ih. Tada je velik broj tvoraca politike okrivljavao za brze poraste cijena čimbenike troškovne inflacije, kao što je pritisak koji su radili sindikati vezano uz neumjerene povišice plaća.

Financijski ministri i središnje banke često su zagovarali umjerenost vezanu uz plaće te je velik broj zemalja čak uveo formalnu politiku upravljanja plaćama i cijenama. Ta se politika, međutim, pokazala uvelike neučinkovitom. Umjesto toga, činilo se sve jasnijim da je, kao što je to rekao Milton Friedman, "inflacija uvijek i posvuda fenomen monetarne prirode". Ako nominalna potražnja raste brže od realnog potencijalnog rasta, inflacija je neizbježna; a nominalni rast potražnje može biti ograničen samo mješavinom fiskalne i monetarne politike. Zaista, inflacija je naposljetku shrvana početkom 80-ih, kad su središnje banke povisile kamatne stope na razinu koja je bila nužna radi ograničavanja nominalne potražnje, čak i ako je to dovelo do visoke tranzicijske nezaposlenosti.

'Helikopterski' novac 
No, iako su središnje banke tražile da im se prizna zasluga za "veliku umjerenost" globalne inflacije koja je uslijedila, strukturni čimbenici (koji određuju intenzitet učinaka troškovne inflacije) su također odigrali ključnu ulogu. U slučaju pokretača, uključenje kineske radne snage u globalno tržišno gospodarstvo izmijenilo je ravnotežu snaga između kapitala i radne snage u naprednim gospodarstvima. Članstvo u radničkim sindikatima i njihov utjecaj drastično su pali zbog povećanja globalne konkurencije i, u nekim zemljama, promišljenih pravnih reformi. Osobito u SAD-u, bilo je dopušteno spuštanje minimalnih plaća ovisno o srednjim prihodima.

No, u posljednje vrijeme tehnološki napredak postaje sve važnijim pokretačem strukturalnih transformacija, a informacijska tehnologija i automatizacija posla smanjuju stopu plaća kod poslova s "niskim vještinama" te uzrokuju daljnju eroziju političke i tržišne snage organiziranog rada. Današnja ultrafleksibilna tržišta radne snage, za koja su karakteristični ugovori s nepunim radnim vremenom i na određeno vrijeme znatno se razlikuju od onih nastalih zbog troškovne inflacije 60-ih i 70-ih godina. Rezultat je stagnacija realnih plaća u brojnim zemljama, povećanje nejednakosti i potencijalna strukturna pristranost prema manjkavoj nominalnoj potražnji. Kako imućni imaju veću sklonost štednji, povećanje nejednakosti vodi do slaba rasta potražnje, osim u slučaju kad se ušteđevina imućnih posuđuje siromašnima. Posljedično, dok su se središnji bankari u financijskoj krizi 2008. smatrali herojima bitke protiv inflacije, našli su se kako sve više neutraliziraju deflacijske pritiske održavanjem kamatnih stopa dovoljno niskima u cilju stimulacije rasta pozajmica.

To je dovelo do stvaranja prekomjernog duga, financijske krize i kroničnog podbacivanja ukupne potražnje, gdje kućanstva, tvrtke i vlade pokušavaju smanjiti svoj dug. No, iako strukturni čimbenici i dug podupiru današnju neprimjerenu potražnju, izričito makroekonomska reakcija mogla bi još riješti problem. Kao što je nepopustljivo monetarno obuzdavanje prije 30 godina naposlijetku nadjačalo pritiske troškovne inflacije, jednako odlučna politika u drugom smjeru mogla bi u teoriji danas potaknuti nominalan rast. Nabolji način da se to postigne nije trenutačna mješavina ultraniskih kamatnih stopa i kvantitativnoga popuštanja.

Iako bi takav pristup na kraju potaknuo potražnju, to bi učinio podizanjem cijena imovine – stoga pooštravajući nejedankost obilja – i ponovnom stimulacijom rasta privatnih zaduženja koja su potaknula financijsku krizu. No, tvorci politike uvijek imaju još jednu opciju za stvaranje nominalne potražnje: tiskanje novca u cilju financiranja svojih fiskalnih dugova. Zbog stalne raspoloživosti tog pristupa, kako je to Friedman nazvao "helikopterskog" novca, manjkava nominalna potražnja jedan je od rijetkih gospodarskih problema za koje uvijek postoji odgovor. Unatoč tome, takav izrazito makroekonomski pristup bici protiv deflacije gotovo sigurno ne bi bio optimalan. Bolja strategija također bi povlačila za sobom politku koja obuhvaća strukturne pokretače stagnacije plaća i potrošnje.

Podizanje minimalca 
Jedan od tih pokretača prekomjerna je fleksibilnost tržišta rada. Iako je pojednostavljivanje pravila vezanih uz zapošljavanje radnika i davanje otkaza vjerojatno pomoglo potaknuti zapošljavanje u nekim zemljama, ono može biti zaslužno i za smanjenje realnih plaća. Tržišta radne snage mogu biti prekomjerno kruta, ali i previše fleksibilna. Podizanje iznosa minimalnih plaća može pomoći ograničiti eroziju realnih prihoda. I porezi i sustav socijalne skrbi mogu se upotrijebiti za usmjeravanje prihoda prema onima koji će ga najvjerojatnije trošiti. Budući da je deflacija, poput inflacije, naposljetku fenomen monetarne prirode, fiskalno i monetarno oružje najvažniji su načini njezina suzbijanja. No, potencijalna važnost strukturnih politika ne smije se zanemariti. Weidmann i Abe su u pravu: malo pritiska toškovne inflacije bilo bi korisno, no za njezino poticanje bit će nužna promišljena politika.

Project Syndicate, 2015.; www.project-syndicate.org