Hrvatski producent Berislav Juraić postao je ravnatelj dva kazališta u londonskoj četvrti Sutton – "Secombe Theatre" i "Charles Cryer Studio Theatre", te na taj način zajedno sa suradnicom Michom Colombo spasio dva javna dobra unatoč velikim budžetnim rezovima.

• Hrvatski producent "spasio" dva kazališta u Londonu

Juraić koji u Londonu živi i radi od 2009. ekskluzivno za Poslovni.hr govori o najnovijem poslovnom pothvatu:

Nakon preuzimanja dvaju kazališta u Londonu, koji su vaši prvi potezi?

Ono što je bitno je da smo u moru velikih budžetnih rezova, uspjeli spasiti dva važna javna dobra. Zajedno s kolegicom Michom Colombo kazališta Secombe i Charles Cryer Studio preuzimam od 1. travnja 2015. Trenutno još pregovaramo točne detalje oko tog procesa. Ono što je sigurno da će naša prva sezona početi tek u listopadu ove godine. Jednostavno dva i pol mjeseca nije dovoljno da se napravi kvalitetan program. Preuzimamo kazališta od lokalnih vlasti koje kazališta više neće redovito financirati. Uz to, morat ćemo plaćati najam. Ono što je zanimljivo je da je naglasak ovog javnog natječaja bio 70% na financijskom i organizacijskom planu, 20% na prijašnjem iskustvu, a tek 10% na programu i utjecaju na zajednicu. Naši prvi potezi stoga će se kretati oko pronalaska sredstava za financiranje hladnog pogona i programa. Imamo nešto osiguranih investicija za početno razdoblje, ali ako želimo u potpunosti ostvariti naš strateški plan, to je ključno. Deset godina je dugo razdoblje i naš cilj je održivost. S umjetničke strane, namjera nam je otvoriti kazališta tijekom cijelog dana s raznim dodatnim aktivnostima. Okosnica našeg glavnog repertoara bit će zanimljiv profesionalni izvedbeni program u kojem ćemo davati jednako prostora umjetničkim rizicima i komercijalnom programu. Micha i ja smatramo da je potrebno nastaviti fantastični program lokalnih organizacija koje trenutno kazališta koriste nešto manje od pola godine. To nam ostavlja puno prostora za profesionalizaciju.

Charles Cryer Studio Theatre

Osim što ste "spasili" dva londonska kazališta, prije toga ste sa redateljicom Vandom Butković osnovali kompaniju "Just a Must". Možete li reći nešto više o tom projektu?

Vanda i ja smo se sasvim slučajno sreli u Londonu po mom dolasku. Kompaniju smo osnovali sa željom za produciranjem postdramskog pisma, ali mene osobno zanima i produkcija plesa i suvremenog cirkusa. Vanda i ja smo prva dva projekta radili zasebno jer tada nismo još imali uvjete za zajednički rad. Vanda je radila tekst Warnera Schwaba „Predsjednice“, a ja sam radio plesno-cirkusku predstavu s alžirskim umjetnicima. Oba projekta smo producirali kroz našu kompaniju Just a Must, i to je bio odličan potez jer kad smo odlučili raditi prvi zajednički projekt već smo imali kredibilitet. Osim toga, radili smo sezonu britanskog dramatičara Edwarda Bonda, Vanda kao asistent redatelja Bondu, a ja kao producent cijele sezone. Naš najveći uspjeh je bio 2012. kad smo radili britansku premijeru teksta Sports Play Nobelovke Elfriede Jelinek uz potporu Austrijskog kulturnog foruma u sklopu Olimpijade. Imali smo odlične kritike i puna gledališta. Predstava je još uvijek na repertoaru kompanije, putujemo s njom, i nadam se da će je hrvatska publika imati prilike vidjeti u lipnju. Prošle godine smo ponovno radili Schwaba, i to po prvi puta na engleskom jeziku, njegov tekst „Konačno mrtav, konačno nema više zraka“ u povodu 20. obljetnice njegove smrti. Imamo odličnu suradnju s izdavačkom kućom Oberon Books koja uvijek tiska naše prijevode što je fantastično za buduće generacije. Moje preuzimanje kazališta će nam donekle olakšati budući rad jer će kompanija biti integrirana u program Charles Cryer Studio. Pripremamo i novi projekt za jesen.

Secombe Theatre

Koje su po vama glavne razlike između hrvatske i engleske kazališne scene?

U umjetničkom smislu, naizgled nema previše razlika osim što britanski umjetnici nisu još dovoljno otvoreni prema europskoj kazališnoj estetici. U organizacijskom smislu je sasvim drugačija priča. Kao i u Hrvatskoj, postoje nezavisni umjetnici i institucije, međutim njihovo državno financiranje je u potpunosti odvojeno. Nadalje, uglavnom je udio državnog financiranja nezavisnog umjetničkog projekta između 30 i 40% svih troškova i nije garantirano. Redovno financiranje institucija je podložno promjeni svake tri godine. Otkad sam došao već su se dvaput rezali budžeti institucijama i zbog toga je sve teže doći do državnih subvencija. Dosta je razvijeno privatno doniranje i sponzorstvo u kulturi, ali još uvijek uglavnom za institucije. Međutim, najveći je naglasak na prodaji karata. Nezavisni producenti, uz nekoliko iznimaka, su stoga primorani raditi ono što se smatra da će se prodati. Trenutno se u Engleskoj puno govori o velikom neskladu između regionalnog i londonskog financiranje kulture. 

Kako to da vas je životni put odveo u London i kakav je život u Engleskoj?

U London sam došao 2009. nezadovoljan stanjem na nezavisnoj kazališnoj sceni u Hrvatskoj. Iz današnje perspektive, stvari koje su se onda događale bile su zapravo početak kompletnog raspadanja kazališnog sustava u Hrvatskoj u organizacijskom smislu. U umjetničkom smislu, uvijek se nekako pronađe način da se nešto napravi. Međutim, takvi modeli nisu održivi te nisam htio pristati na taj kompromis. Život u Engleskoj nije idealan i mislim da mnogi to ne shvaćaju. Potrebno je uložiti puno napora da bi se nešto postiglo. Istovremeno, uspjeh je kratkotrajan te je potrebno svaki put boriti se iznova.