Nastojanja da se smanje emisije ugljikova dioksida i ublaže posljedice klimatskih promjena oduvijek se smatraju posve oprečnima gospodarskome rastu. Štoviše, osjetljiv oporavak globalnoga gospodarstva često se navodi kao opravdanje za odgađanje takvog djelovanja. 

Međutim, nedavno objavljeno izvješće Globalnog vijeća za gospodarstvo i klimu naslovljeno “Novo klimatsko gospodarstvo: bolji rast, bolji klimatski uvjeti” pobija taj stav. Ne samo da ne štete gospodarskome rastu, već izvješće zaključuje da bi nastojanja u borbi protiv klimatskih promjena mogla značajno povećati rast – i to razmjerno brzo.

Svatko tko se bavi gospodarskim učinkom otkako je 2008. započela financijska kriza zna da šteta nanesena bilanci – kao što su prekomjerni dug i nesanirane nedužničke obveze – može uzrokovati pad rasta, nagle zastoje pa čak i nazadovanje.

A oni koji su upoznati s rastom u zemljama u razvoju znaju da manjak ulaganja u ljudski kapital, infrastrukturu te znanje i tehnološku bazu gospodarstva s vremenom dovede do bilanci koje ne mogu podupirati daljnji rast. Klimatske promjene nisu bitno drukčije od tih neodrživih ili manjkavih uzoraka rasta. I tu je zapravo riječ o problemu bilance koji se temelji na udjelu CO2 u atmosferi.

Znanstveni dokazi

Prema trenutnim kretanjima, preostalo nam je tek trideset ili četrdeset godina prije nego što razine CO2 u atmosferi dosegnu razinu koja će narušiti klimatske uzorke te donesu katastrofalne posljedice okolišu, a posljedično i gospodarskim i društvenim sustavima. Ako dopustimo da se “prirodni kapital” svijeta – resursi i ekosustavi koji podupiru te sustave – iskorijeni, zapravo je riječ o razornom obliku nedostatnog ulaganja.

Zbog brojnih znanstvenih dokaza koji podupiru trenutna klimatska predviđanja nije vjerojatno da ćemo se u potpunosti odreći prilagodbe. Međutim, rješavanje složenih koordinacijskih i distribucijskih problema koje će takve prilagodbe stvoriti neće biti lako, a kad se uvjere da si ne možemo priuštiti agresivnu strategiju ublažavanja u trenutku kad se suočavamo s brojnim drugim hitnim izazovima, tvorci politike mogli bi odgoditi djelovanje na terenu. “Novo klimatsko gospodarstvo” tvrdi bi to bila jako loša ideja. Iscrpna procjena nedavnih istraživanja, iskustava i inovacija dovela je do zaključka da bi momentalno djelovanje bilo nosilo znatno blaže posljedice nego čekanje. Štoviše, za momentalno djelovanje gotovo i nema financijskih posljedica. Niskougljični gospodarski rast ne djeluje bitno drukčije od visokougljičnoga puta, sve dok se ovaj potonji naglo ne surva u katastrofu. Drugim riječima, neto troškovi smanjenja emisija ugljičnog dioksida – u pogledu rasta, dohotka i drugih mjera gospodarskog i društvenog učinka – nisu toliko visoki u kratkoročnom i srednjoročnom smislu. S obzirom na ono što trenutno znamo o posljedicama visokougljičnoga puta na prirodni okoliš, a time i na zdravlje i kvalitetu života, ti bi troškovi zapravo mogli biti negativni.

No postoji važan uvjet: treba hitno djelovati. Gospodarski trošak djelovanja u pogledu ublažavanja klimatskih promjena rastu nelinearno u odnosu na odgađanje djelovanja. Ako se ti troškovi odgode za 15 i više godina, ciljeve ublažavanje teško ćemo ostvariti uz bilo kakav trošak. I kako da krenemo niskougljičnim putem? Izvješće ističe prednosti gradnje energetski učinkovitih građevina i infrastrukture kako bismo do 2050. ostvarili ciljeve niskougljičnoga globalnoga gospodarstva, proveli niskougljične strategije u postupke lokalnog planiranja i iskoristili potencijal interneta u poboljšanju učinkovitosti. Kad se tome pridodaju smanjeni troškovi alternativnih izvora energije i neumoljiv tehnološki napredak, ciljevi smanjenja ugljikova dioksida ne čine se toliko dalekima ili skupima.

Globalna suradnja nužna?

Nakon vrednovanja tehnologija, političkih opcija i analiza uključenih u izvješće, može se zaključiti da će niskougljični putovi u kratkoročnom smislu biti pravocrtniji od visokougljičnih putova jer će ulaganja biti veća, a potrošnja niža. Bez obzira na to, teško se mogu obezvrijediti s obzirom na srednjoročne i dugoročne prednosti.

Izvješće je također rasvijetlilo još jedno važno pitanje u raspravi o klimatskim uvjetima: je li globalna suradnja ključna za ublažavanje posljedica klimatskih promjena? Može li pojedinačno djelovanje nekoga gospodarstva polučiti znatno slabiji rast – recimo ako našteti konkurentnosti njegova trgovinskog sektora? Ako je odgovor potvrdan, međunarodno je usklađivanje politike nužan preduvjet napretku.

Međutim, ne čini se tako. Značajan dio državnog plana za okretanje pojedinih zemalja prema niskougljičnome napretku (na primjer, povećanje energetske učinkovitosti) neće dovesti do gospodarskog pada; takva bi nastojanja čak mogla dovesti do viših stopa rasta nego što bi se ostvarilo visokougljičnom politikom. Prema prvoj procjeni, niskougljični put dominantna je strategija te uključuje znatno različit i puno povoljniji pogled na poticajne strukture.

Međunarodna koordinacija

To znači da, unatoč tome što je međunarodna koordinacija važan čimbenik za dugoročni uspjeh djelovanja u smanjenju klimatskih promjena, njezine složenosti neće i ne bi trebale blokirati napredak. S obzirom na poteškoće u razvoju i provedbi globalne strategije, to su dobre vijesti.

Znanstveni su dokazi uklonili opravdane sumnje u razmjer rizika klimatskih promjena. Analiza Globalnoga vijeća uvelike je pobila gospodarske argumente za nedjelovanje. Kad se tome doda sve veća zabrinutost javnosti zbog klimatskih promjena, vidi se da su uvjeti za odlučno djelovanje spremni.

© Project Syndicate, 2014.