Vruća tema ovih dana među financijskim krugovima jest hoće li i kada Europska središnja banka (ECB) pokrenuti otkup državnih obveznica po američkom receptu, odnosno kvantitativno otpuštanje kako se taj monetarni eksperiment učeno zove. Iako je ECB već srezala ključne kamatne stope na rekordno nisku razinu od 0,15 posto, a stopu na prekonoćne depozite čak dovela u negativni teritorij kako bi obeshrabrila banke da “parkiraju” novac nazad kod središnje banke, ključni problem – niska inflacija – nikako da se riješi.
I to već godinama, točnije od izbijanja financijske krize. No, pitanje je može li posljednji preostali instrument polučiti uspjeh. Inflacija u eurozoni trenutno se kreće na razini od svega 0,4 posto i vrlo je daleko od ECB-ova cilja od dva posto. Ako inflacija nastavi padati, realno je za očekivati da eurozona iskusi deflaciju. Iako dio domaćih ekonomskih novinara ne vidi ništa loše u deflaciji – jer što je po potrošače loše u tome da cijene padaju – ta ekonomska pojava uopće nije bezazlena, upravo za te iste potrošače.
Pad cijena i kupovna moć
Takva razmišljanja domaćih analitičara i ne trebaju čuditi s obzirom na povijesna iskustva. Ovi naši prostori do sada su uglavnom naučeni na inflaciju i sve njezine izvedenice, poput galopirajuće inflacije ili hiperinflacije. Da podsjetimo, u inflaciji novac gubi vrijednost jer cijene rastu, a prihodi ostaju na istom. Ono što je nekad koštalo 10, odjednom košta 20 ili 30. Pa onda tiskare novca moraju tiskati novčanice sa sve više nula, kako smo svjedočili u bivšoj državi. Deflacija je suprotan proces – cijene padaju, ali to ne znači da se kupovna moć povećava jer deflacija ima vrlo dobru prijateljicu s kojom često dolazi u paru, a zove se – pad plaća.
Da bi otjerali te dvije prijateljice sa zabave, središnje banke u pravilu trebaju snižavati kamatne stope, kako piše na stranici ECB-a. Međutim, taj recept očito ne funkcionira. Prema mišljenju Zrinke Živković Matijević, direktorice ekonomskih istraživanja Raiffeisen banke, oporavak eurozone, osobito realnoga sektora, vrlo je krhak što uvelike ograničava oporavak tržišta rada i osobne potrošnje te time umanjuje pritiske s potražne strane na inflaciju. “Uz slabu iskorištenost domaćih resursa popriličan je utjecaj i globalnih čimbenika koji smanjuju pritiske sa strane ponude. Monetarna politika u uvjetima povijesno niskih kamatnih stopa, visoke likvidnosti i izostanka inflacije ima ograničen utjecaj odnosno prijeti opasnost od ulaska u zamku likvidnosti. Realni pozitivan učinak kvantitativnoga popuštanja Europske središnje banke je uvelike upitan ako ne bude popraćen s mjerama ekspanzivne fiskalne politike, ali i strukturnim promjenama, odnosno reformama”, kaže Živković Matijević.
Japanski neuspjeh
Potreba reformi o kojima priča Živković Matijević dokazuju iskustva dviju država koje su se do sada upuštale u takav monetarni poticaj. Kvantitativno popuštanje u suštini nije ništa drugo do dodatnog upumpavanja novca u gospodarstvo kada su sve druge metode iscrpljene, poput snižavanja kamatnih stopa gotovo na nulu.
Recentna iskustva, i ona nešto manje “svježija”, pokazala su da za taj pokus imamo japanski i američki recept. Jedan je uspješan, drugi se pokazao kao fijasko. Ovaj potonji dogodio se u Japanu. Tamošnja središnja banka počela je otkupljivati korporativne i državne obveznice između 2001. i 2006, ali je “zemlja izlazećeg sunca” ipak potonula u deflaciju.
Kada je izbila financijska kriza 2008. godine, japanska središnja banka opet je krenula u popuštanje, smatrajući da je prošli put promašila samo zato što nije bila dovoljno silovita. Između 2011. i 2012. Banka Japana krenula je u program otkupa vrijedan 1,12 bilijuna dolara, a klimaks je dostignut lani kada je premijer Shinzo Abe objavio da je program otkupa – teoretski – neograničen u iznosu.
No, Japan je postigao svega polovičan uspjeh, unatoč “tsunamiju” novca, što se može pripisati i javnom dugu od 240 posto BDP-a zbog kojeg su izostale investicije. Prema tom podatku, Grčka izgleda kao germanski štedljiva nacija. Jednostavno, japanske tvrtke i kućanstva bile su prezadužene da bi još posuđivale, nevažno po kako niskim kamatnim stopama. S druge strane, američko iskustvo pokazuje da stvar može funkcionirati. Kada je krenula kriza u SAD-u, tadašnji šef Federalnih rezervi Ben Bernanke pokrenuo je do 2012. ukupno tri vala kvantitativnog popuštanja. Bilancu Feda raširio je s bilijun dolara na 4,5 bilijuna i nije želio prestati dok nezaposlenost nije pala, s 10 na sada već šest posto. To je zagovornicima ovakvog pristupa dalo argumente kako otkup duga može dati rezultate.
Slab oporavak eurozone
No, hoće li dati rezultate i u Europi, teško je reći. No, sva je prilika da će se predsjednik ECB-a Mario Draghi ipak odlučiti na tako nešto. S obzirom na trenutnu situaciju u eurozoni, Zrinka Živković Matijević smatra kako je izgledno da se navedena mjera i primjeni. “To je osobito izgledno ako se nastavi slab oporavak eurozone uz nisku inflaciju i daljnji pad inflatornih očekivanja”, smatra analitičarka Raiffeisen banke.
No, deflaciju imamo i u Hrvatskoj, što je valjda jedina naša makroekonomska dodirna točka s ostatkom svijeta. Iako mnogi zaboravljaju, ili nikad nisu ni znali, ali i Hrvatska narodna banka za vrijeme bivšeg guvernera Željka Rohatinskog vodila je ekspanzivnu monetarnu politiku, pokušavajući potaknuti ekonomiju.
U veljači ove godine inflacija se prvi puta spustila ispod nule, po prvi puta u posljednjih 19 godina. Za tako nešto postoji cijela lepeza razloga, a Zrinka Živković Matijević navodi produljenu recesiju, snažan pad domaće potražnje, izostanak pritisaka uvoznih cijena odnosno pad cijena na svjetskim probnim tržištima uz visoku stabilnost tečaja kune u odnosu na euro.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.“Da bi otjerali te dvije prijateljice sa zabave, središnje banke u pravilu trebaju snižavati kamatne stope, kako piše na stranici ECB-a.” Ova rečenica me podsjetila na onu: “Piše i na plotu pi.ka…” 😉
Monetarni sustav je totalno iskrivljen, i pogrešno postavljen, a u udžbenicima piše ono što je naređeno da piše. Ljudi sa zdravom logikom i nešto malo ekonomskog znanja mogu vidjeti kako je sve naopako, i kako se predaju gluposti koje nemaju veze sa zdravim razumom.
Ono što kažu bankari vjerujem jednako kao i ono što kaže cigo (bez uvrede Romima) na placu kad mi želi nešto prodat. I bankarima je i cigi je cilj zaraditi i ne prezaju od laži i uvjeravanja kako bi ostvarili svoj cilj. S razlikom da to cigo radi da bi preživio, a bankari iz čiste pohlepe. Učili su me na ekonomiji razne idiotarije koje mi niti tada nisu držale vodu, a danas mi je jasno i tko i što stoji iza tih idiotarija koje se silom nastoje ugraditi u razmišljanje budućih ekonomista.
Kvantitativno otpuštanje je pozitivno samo u nekim slučajevima, i najčešće je to privremeno. U Japanu nije prošlo jer Japan ipak nije toliko politički moćan kao što je SAD. Ekonomija nema sa tim veze.
Kvantitativno otpuštanje kada uspije je kao novi fiks narkomanu, privremeno olakšanje, a zapravo još dublji zaron u problem. To je samo način da banke još više povećaju svoju imovinu.
Nezaposlenost u SAD-u je trenutno 5,8% ako se ne varam. Je, pala je, ali na temelju čega?! Na temelju novca bez pokrića (jedino pokriće tog novca je “riječ” pokvarenih institucija i moćnika) koji je upumpan u sustav. To znači da je FED otkupio državne obveznice i dodatno snizio kamate kako bi stimulirao banke da uzmu novac i budu suučesnik u dodatnom izrabljivanju građana kroz zaduživanje. Novac je onda plasiran građanima i gospodarstvu i poslužio je za pokretanje nove proizvodnje i otvaranju novih radnih mjesta. To djeluje savršeno, ali se pozitivan utjecaj toga poništava dugom koji nezaustavljivo raste i koji zahtjeva žešću poreznu presiju. Ima tu još faktora koji poništavaju pozitivan utjecaj, ali nemam volje toliko tipkat jer je ovo i tako stari članak i rijetki će čitati. I što ostaje? Negativan utjecaj i još dublji zaron u problem. Kao kad se narkoman nafiksa ili pijanac napije. SAD će morati doći k sebi kad tad, a onda kreće raspad sistema.
Danas su svima puna usta potrošnje. Gdje su ti pametnjakovići bili kada su se samo štednja i rezovi spominjali kao rješenje?! Ja sam i tada s prijateljima u birtiji za stolom zagovarao stimulaciju potrošnje kroz smanjenje porezne presije i minimalno zaduživanje države. To je jedini ispravan put za izlazak iz krize koji se jedini može dugoročno isplatiti. U teoriji 🙂 Jer praksa je nešto sasvim drugo radi interesnih lobija koji nikada, ali baš nikada ne bi dozvolili takav ispravan put jer to znači smanjenje njihovih prihoda i mogućnosti miješanja u unutarnju politiku, pripremanje terena za korporacije na čijoj su platnoj listi, preuzimanje svega što vrijedi i što može osigurati neovisnost nacionalnog gospodarstva itd itd.
Sve je to politika, kao što je na neki način politika i punjenje glave glupostima na ekonomskim fakultetima.
Deflacija i njena negativnost je jedna velika dogma. Tko zna zbrojiti dva i dva u najmanju ruku će posumnjati u tu dogmu.
Problem omjera 1:9 koji je najčešće na snazi se uopće ne spominje, a taj problem je jedan od najvećih generatora svih gospodarskih kriza. Bitno da nam pune glavu raznim glupostima jer računaju da smo svi neuki idioti i da ćemo vjerovati u idiotarije samo zato jer je ih izgovori netko tko je profesor ili nosi skupo odijelo i na poziciji je.
Ja sam uvjeren da će svatko tko danas nije star doživjeti globalni gospodarski slom kakav svijet još nije vidio.
Uključite se u raspravu