Pobjedom u Senatu na izborima u utorak i učvršćenjem već postojeće većine u Predstavničkom domu, Republikanci su prvi put nakon 2007. ovladali Kongresom i već prilično nepopularnog demokratskog predsjednika Baracka Obamu doveli u suživot koji bi mu mogao zagorčati zadnje dvije godine mandata.

Nezgodna pozicija suživota demokratskog predsjednika s republikanskim Kongresom mogla bi Sjedinjenim Državama donijeti blokadu zakonodavnog života, ali moguće i novo kompromisno doba.

Što Obami donosi kohabitacija?

Izbori na polovici mandata, kakvi su održani u utorak, ispit su popularnosti predsjednika i prilika da se vladi pošalje poruka, povratna informacija o njezinu radu. Težak demokratski poraz u utorak sasvim je jasna poruka nezadovoljstva birača.

Od 2010. kada su Republikanci ovladali Predstavničkim domom, Kongres je u svojevrsnoj blokadi jer prema američkom zakonu ništa ne može biti provedeno u zakon i potpisano u Bijeloj kući ako ne prođe oba doma Kongresa. Republikanska pobjeda u Senatu znači da će Obami odsada biti još teže.

S druge strane, Obama će morati naučiti činiti ustupke republikancima želi li progurati neki zakon do isteka svog mandata. Svakako će moći pokrenuti neke inicijative predsjedničkim ukazima, no oni će vrijediti samo do kraja njegova mandata. Takvim je ukazima Obama pribjegao u izmjeni zakona o okolišu, o obrazovanju i useljeničkoj politici, ali su mu izgledi mali da utječe na dugoročnu politiku.

Senat ima zadnju riječ u predsjedničkim imenovanjima, u odabiru članova vlade i saveznim sucima te veleposlanicima. Obama može imenovati novog dužnosnika, ali Senat ga potvrđuje. Prvi takav test bit će imenovanje zamjenika ministru pravosuđa Ericu Holderu.

Vladaju li uistinu republikanci Senatom?

"Ovladavanje" Senatom nije baš precizan pojam jer u tom domu američkog Kongresa manjini su na raspolaganju znatne mogućnosti kojima može blokirati ili čak zaustaviti nepoželjan zakon.

Većina u Senatu znači da će predsjednici svih senatskih odbora biti republikanci. To pak znači da će oni odlučivati o tome koja će pitanja ući u proceduru, u postupak glasovanja i kojim rasporedom.

Senat je, međutim, skrojen tako da manjina nikako ne može biti 'šutnuta u kut'. Tako o većini zakona i amandmana nije moguće raspravljati bez potpore 'supervećine' od 60 senatora, što znači da su za to potrebni i glasovi demokrata jer republikanci neće dobiti mnogo više od projecirana 52 senatora.

Ako taj 'filter' ne izdrži, pa nepoželjan zakon ipak prođe u proceduru, manjini su na raspolaganju druga sredstva, a jedan od njih je "filibuster", postupak kojim senator zaustavlja raspravu takozvanim 'beskrajnim govorom'.

Prema zakonima Senata nijedan senator ne smije biti udaljen s govornice jednom kada je počeo govoriti. Svemu dođe kraj pa i 'beskrajnom govoru' no to sredstvo može otežati stvar. Tako se i danas pamti govor iz 1957., što ga je održao Strom Thurmond koji je govorio 24 sata i 18 minuta.

Upravo su demokrati nastojali stati na kraj tomu zakonom iz 2013. kojim su si dali mogućnost prekida 'filibustera' jednostavnom većinom. Republikanci su bili protiv toga, ali je pitanje hoće li na tome ustrajati i sada kada su oni ti koji odlučuju.

Nadalje, zastupnik u Predstavničkom domu zastupa samo svoj mali okrug i bira se svake dvije godine, dok senatori, naprotiv, zastupaju cijelu jednu državu i biraju se na šest godina. Senatori stoga mogu određena pitanja sagledati iz dugoročnije perspektive i ne moraju uvijek ići u korak ni sa stranačkim kolegama u Predstavničkom domu. Američka politička povijest prepuna je situacija kad je jedna stranka imala većinu u oba doma pa se svejedno nisu mogli mjesecima dogovoriti oko zakona koji će poslati predsjedniku na potpis.

I konačno, ako predsjednik odluči staviti veto na neki zakon, Senat mora imati čak 66 glasova da predsjednički veto opozove, a to je republikancima daleko nedostižno.