Unatoč brojnim lošim pokazateljima i problemima s kojima je suočena, domaća industrija ima i razloga za optimizam.

Kako pokazuje godišnje izvješće Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA), u protekle dvije godine cijena prirodnoga plina za poslovne i industrijske potrošače u Hrvatskoj smanjila se za otprilike 20 posto, a u slučaju nekih velikih potrošača, proizlazi iz podataka kojima raspolaže Poslovni dnevnik, i za trećinu. Riječ je o iznimno važnom trendu koji je povezan s liberalizacijom domaćega plinskog tržišta, a koji bi trebao rezultirati dugoročnim poboljšanjem konkurentnosti hrvatske industrije. A upravo je industrija godinama bila glavna žrtva tržišno nelogična sustava u kojem je praktički cijena plina za male potrošače (kućanstva) bila subvencionirana većom cijenom za velike kupce.

Upravo zbog takvog modela državne regulacije cijena plina, koja nije uvažavala ni proizvedene količine, ni razdoblje, ni dijagram, ni disciplinu potrošnje, hrvatska industrija godinama je plaćala jednu od najviših cijena plina u Europi. Ipak, u čestim javnim razmatranjima razloga sloma hrvatske industrije u proteklih šest godina krize gotovo nikad se ne spominje nekonkurentna cijena energenata, iako je upravo ona imala ključnu ulogu u gašenju brojnih proizvodnih pogona u Hrvatskoj. Prema podacima HERA-e, još prije dvije godine hrvatska industrija plaćala je 27 posto višu cijenu plina od europskoga prosjeka. Već prošle godine ta je brojka pala na 13 posto, a kako je trend pada cijena i rasta konkurencije zabilježen i u ovoj godini, za očekivati je da bi u bližoj budućnosti moglo doći i do izjednačavanja cijena s onima u Europskoj uniji. 

Ključ fleksibilnost dobave 
Taj trend smanjenja cijena razvojem tržišnoga natjecanja osobito je vidljiv u kontekstu dvaju najvećih potrošača plina u Hrvatskoj: Hrvatske elektroprivrede (HEP) i kutinske Petrokemije. Prema neslužbenim informacijama kojima raspolaže Poslovni dnevnik, obje te tvrtke još 2012. temeljem dvogodišnjih ugovora s Inom plaćale su više od 500 dolara za tisuću kubičnih metara plina. Već u 2013. alternativni dobavljač Prvo plinarsko društvo u suradnji s ruskim Gazpromom Petrokemiji je ponudilo cijenu od 390 dolara za tisuću kubika plina, a u ovoj godini isti dobavljač smanjio je cijenu na 380 dolara.

Pritom treba napomenuti da su veliki domaći potrošači u ljetnim mjesecima, kad je potražnja manja, a plin jeftiniji, u posljednje dvije godine plin kupovali i po 320 dolara za tisuću kubika. Slična su cjenovna kretanja i kod HEP-a. Kompanijina tvrtka za distribuciju HEP Plin još 2012. plaćala je oko 570 dolara za tisuću kubika plina, da bi tijekom iduće dvije godine ta cijena pala na oko 450 dolara. Činjenica jest da nabavne cijene na tržištu danas uvelike variraju o stupnju fleksibilnosti dobave koju kupac zahtijeva.

Dakle, što potrošač traži veću mogućnost smanjenja i povećanja količina u doređenim razdobljima za trajanja ugovora, to i konačna cijena, zbog troškova skladištenja i transportnog sustva, raste. HEP tako u ovom trenutku na razini cijele grupe ima tri ugovora za dobavu. Za uslugu s najmanjom mogućnošću fleksibilnosti Ini plaća oko 380 dolara za tisuću kubika, za količine s nešto većom mogućnosti manipulacije količinama Prvom plinarskom društvu oko 420 dolara, a za količine namijenjene pokrivanju neplanirane vršne potrošnje mađarskom MET-u oko 580 dolara. Ta značajna gradacija u cijenama pokazuje kako je liberalizacija tržišta dovela i do povećanja odgovornosti kupaca za svoju potrošnju. 

Blagodati konkurencije 
Dok su nekoć svi potrošači bili suočeni s jednom fiksiranom cijenom, tržišni model potiče kupce plina da planiranjem, disciplim i tehničkim rješenjima optimizacije vlastite potrošnje smanjuju jediničnu cijenu plina koju plaćaju. Ta činjenica u kombinaciji s većom konkurencijom opskrbljivača (u 2013. su broj opskrbljivača i stopa promjene opskbljivača na tržištu porasli) mogla bi u budućnosti rezultirati daljnjim padom cijene. Strukturni problem domaćeg tržišta ostaje relativna udaljenost od europskih plinskih tržišta, pa se gotovo šest posto konačne cijene odnosi na troškove transporta. Taj problem mogao bi se riješiti u srednjem roku otvaranjem lokalnoga tržišta, ispune li se slutnje o novim ležištima plina u Hrvatskoj te najave o gradnji jadransko-jonskog plinovoda i LNG terminala. Svaki od tih projekata za domaću industriju bio bi dobra vijest.