Je li doba visoke inflacije zauvijek završilo? U svijetu sporog rasta, visokog duga i strahovita distribucijskog pritiska pitanje smrti ili pritajenosti inflacije vrlo je važno.

Da, strahovit institucijski napredak u vezi sa središnjim bankama stvorio je velike zapreke visokoj inflaciji, no značajni dio uvjerljivosti središnjih banaka na kraju proizlazi iz širega makroekonomskog okružja u kojemu djeluje. U prvoj polovici devedesetih godišnja je inflacija u Africi u prosjeku iznosila 40 posto, u Južnoj Americi 230 posto, a u tranzicijskim gospodarstvima istočne Europe 360 posto. Početkom osamdesetih inflacija je u naprednim gospodarstvima u prosjeku iznosila gotovo 10 posto. Danas se visoka inflacija čini toliko dalekom da je mnogi analitičari smatraju tek teorijskom zanimljivošću. 

Politika, ne tehnokracija
No, u tome griješe. Koliko god središnje banke nastojale predstaviti razinu inflacije kao puku tehnokratsku odluku, riječ je ipak o društvenome odabiru. Usto, dio pritisaka koji su u proteklih dvadeset godina sudjelovali u obuzdavanju inflacije sada se povlači. U godinama koje su prethodile financijskoj krizi rast globalizacije i napredak tehnologije središnjim su bankama olakšali ostvarenje solidnog rasta i niske inflacije. To nije bilo slučaj tijekom sedamdesetih, kad su čelnici središnjih banaka zbog stagnacije proizvodnje i rasta cijena robe bili žrtvena janjad, a ne heroji.

Istina je da su monetarne vlasti tada radile prema staromodnom keynesijanskom makroekonomskome modelu, koji je poticao zabludu da monetarna politika može trajno povećati gospodarstvo niskom inflacijom i niskim kamatnim stopama. Čelnici središnjih banaka danas više nisu toliko naivni, a i javnost je bolje informirana. Međutim, dugoročna stopa inflacije neke zemlje i dalje je ishod političkih, a ne tehnokratskih odluka. Kako su odluke sve teže, rizik stabilnosti cijena je veći. Kratki pregled mladih tržišta pokazuje da je inflacija i te kako živa. Prema podacima objavljenima u travnju 2014. u publikaciji Svjetski gospodarski izgledi Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), u 2013. godini u Brazilu je zabilježena inflacija od 6,2 posto, u Indoneziji 6,4 posto, u Vijetnamu 6,6 posto, u Rusiji 6,8 posto, u Turskoj 7,5 posto, u Nigeriji 8,5 posto, u Indiji 9,5 posto, u Argentini 10,6 posto, a u Venezueli čak 40,7 posto. Te su razine možda znatno bolje nego što su bile početkom devedesetih, ali svakako nisu dokaz da inflacija nestaje. Da, napredna su gospodarstva danas u znatno drukčijem položaju, ali nikako nisu imuna.

Mnogi intelektualci koji nikad nisu mogli zamisliti da napredna gospodarstva mogu doživjeti financijske krize danas su sigurni da napredna gospodarstva nikad ne mogu doživjeti inflacijske krize. Što je još važnije, gdje se točno povlači granica između naprednih gospodarstava i mladih tržišta? Eurozona je, primjerice, nejasno područje. Zamislite da nema eura i da su južnoeuropske zemlje zadržale vlastite valute – Talijani liru, Španjolci peset, Grci drahmu i tako dalje. Bi li te države danas po inflacijskome profilu bile srodnije SAD-u i Njemačkoj ili Brazilu i Turskoj? Najvjerojatnije bi bile negdje između. Rubne europske zemlje imale bi koristi od jednakog institucijskog napretka središnjih banaka kao i sve druge, ali nema posebnog razloga pretpostaviti da bi njihove političke strukture napredovale na posve drukčiji način. 

Euro nije besplatan ručak
Narodi južnoeuropskih zemalja prihvatili su euro upravo zbog toga što im je predanost sjevernoeuropskih zemalja stabilnosti cijena omogućila valutu sa strahovitim antiinflacijskim kredibilitetom. Kako se pokazalo, euro nije bio besplatan ručak, kao što se činilo. Povećanje inflacijskog kredibiliteta narušio je slab kredibilitet duga. Da su rubne europske zemlje imale vlastitu valutu, dužnički bi problemi vjerojatno prerasli u povećanje inflacije. Ne tvrdim da će se inflacija tako brzo vratiti u sigurne gospodarske luke kao što su SAD ili Japan. Iako se američka tržišta rada smanjuju, a nova čelnica Saveznih rezerva naglašava važnost maksimalne zaposlenosti, i dalje postoji malen rizik visoke inflacije u bliskoj budućnosti. Dugoročno, međutim, nema jamstva da će ijedna središnja banka moći izdržati pritisak nepovoljnih kretanja kao što su trajni pad proizvodnje, visoke razine zaduženosti i pritisak da se državnim sredstvima smanji nejednakost.

Rizik bi bio osobito velik u slučaju drugih velikih šokova, primjerice, općeg rasta stvarnih globalnih kamatnih stopa. Ako shvatimo da inflacija samo miruje, uvidjet ćemo koliko je smiješna često spominjana tvrdnja da bilo koja zemlja s fleksibilnim tečajem ne mora strahovati od visokog stupnja zaduženja dokle god dug izdaje u vlastitoj valuti. Zamislite da je Italija umjesto eura imala svoju valutu. Sigurno bi manje strahovala od prekonoćnog bankrota. No, s obzirom na strahovite probleme u upravljanju s kakvima se Italija i dalje suočava, postoji opravdana mogućnost da bi po stopi inflacije više nalikovala Brazilu ili Turskoj, a svi bi se dužnički problemi proširili zbog bržeg rasta cijena. Moderno je središnje bankarstvo strahovito pogodovalo smanjenju inflacije. No, antiinflacijske politike središnje banke mogu djelovati jedino u kontekstu makroekonomskog i političkog okvira koji je u skladu sa stabilnosti cijena. Inflacija možda miruje, ali svakako nije dokrajčena.

© Project Syndicate, 2014.