Promatrajući talijanske nogometne navijačke tijekom prošlog mjeseca pomislili biste da je pobjeda na Svjetskom prvenstvu najvažnija stvar koja se dogodila u cijeloj godini. No ono što je najvažnije jesu rezultati vlade tijekom rotirajućeg predsjedništva nad Europskom unijom, a ne rezultati Azzura na nogometnom prvenstvu.

Naime, šest mjeseci Italije za kormilom EU počelo je prošloga tjedna i pružit će ovoj zemlji priliku od iznimne važnosti: da preoblikuje svoje okamenjene temelje i postigne opipljive promjene u Europi. Ovakvi neupitno neuobičajeni izgledi mogu se zahvaliti novom talijanskom premijeru Metteu Renziju. U tek malo više od sto dana na vlasti, ovaj 39-godišnji bivši gradonačelnik Firence pobudio je snove cijele nacije. Najavljuje niz ambicioznih inicijativa, jednu mjesečno, kako je i obećao u svom prvom govoru, među kojima su opsežne ustavne promjene, reforma tržišta rada i pomna revizija javne administracije ove države, koja je nadaleko poznata po neučinkovitosti.

Spašavaju banke, a ne izbjeglice
Renzi je također građanima umornima od štednje ponudio kratkoročne protumjere poput poreznih olakšica prema kojima najslabije plaćeni dobivaju dodatnih 80 eura. Tomu dodajte izvanredni retorički talent i zavjet (kojega je većim dijelom već ispunio) da će "preorati" političku arenu i shvatit ćete da nije nikakvo čudo što je njegova Demokratska stranka na nedavno održanim izborima za Europski parlament osvojila zapanjujućih 40,8 posto glasova javnosti, više od bilo koje druge stranke na nacionalnoj razini. Talijane je dugo frustrirala loša uprava i klijentelistički sustav, a ionako su skloni veličanju karizmatičnih ličnosti kao spasitelja domovine. To objašnjava i popularnost bivšeg premijera Silvija Berlusconija te Beppea Grilla, komičara i suosnivača populističkog Pokreta pet zvjezdica.

Poznavatelji zbivanja brzo su razotkrili i populistički prizvuk Renzijevih izjava, a jedan od njih, osnivač lista La Repubblica Eugenio Scalfari čak je ustvrdio da premijer samo provodi dnevni red kojega su osmislili njegovi prethodnici pod paskom Europske unije. Kako bi promijenio ovu percepciju, Renzi mora isticati nedavnu pobjedu i promijeniti trenutni diskurs, ako ne i kurs europske politike. Zasad proizvodi prikladne zvukove. Zahtijeva ublažavanje strogih proračunskih ciljeva koji su postali sinonim za štednju nametnutu od strane Njemačke. Obznanio je nesklonost prema Europi koja spašava banke u nevolji, ali ne i izbjeglice koje u tisućama pristižu na južne obale Italije. Također smatra da bi pri popunjavaju najviših položaja u EU kompetencije i iskustvo trebali biti važniji od prepoznatljivosti imena nekog kandidata.Međutim, sve te izjave tek se trebaju složiti u jednu koherentnu proeuropsku priču, možda i zato što je, uz iznimku njemačke kancelarke Angele Merkel, Renzi jedini pobjednik među predstavnicima srednje struje u borbi koju su zaoštrili ksenofobični i protusustavni pokreti.

U tom kontekstu u potpunosti je točna Renzijeva izjava da su mu birači podarili "iznimnu odgovornost".Želi li ispuniti očekivanja glasača, Renzi će morati pokušati premostiti jazove koji su nastali u poslijekriznoj Europi. Točnije, morat će doprinijeti iznalaženju alternative neodrživoj mantri o političkoj "konvergenciji" i stjecanju standarda koji su dosad pokretali integraciju Europe, prema kojoj se potiču raznoliki pristupi rješavanju problema u zasebnim državama.Pritom bi se vrlo brzo utvrdilo da do razilaženja ne dolazi između Sjevera i Juga EU, niti između vjerovnika i dužnika. Do sraza dolazi unutar svake pojedine članice EU, u smislu neslaganja između potrebe za meritokratskim upravljanjem javnim dobrima (što je zadaća nekoć povjerena institucijama EU) i zahtjevima građana za važnijom ulogom u odlučivanju o domaćim i europskim pitanjima.

Populistička platforma
U slučaju Renzija, hazardera vrlo vještog u odnosima s medijima, osoba čini srž poruke. Poput mnogih drugih političara srednje struje i on iznosi ideje koje nisu nimalo revolucionarne, koje premda zvuče smiono, zapravo nisu čak ni naročito kreativne. Međutim, stavlja ih u okvir poziva na iskorištavanje prilika i odgovornost koje su neviđene, napose u talijanskoj politici. Kako bi izbjegli jamu koju kopaju pod samima sobom, europski državnici morat će slijediti Renzijev primjer te upotrijebiti populističku platformu, od društvenih mreža do lokalnih izbora za dobivanje potpore za projekt od ključne važnosti za kolektivnu budućnost europskih zemalja. Moraju preuzeti Renzijev stav o tome kako "nema isprika i izvlačenja" kao poslijekriznu inačicu argumenta bivše britanske premijerke Margaret Thatcher o tome kako "nema alternative".Stisnuto između dugih ljetnih praznika u Europi i Božića, ovo predsjedništvo zapravo traje samo malo više od sto dana. Iskoristi li Renzi to razdoblje jednako učinkovito kao što je iskoristio prvih sto dana na mjestu talijanskog premijera, Europu čekaju prijeko potrebne pozitivne promjene.

© Project Syndicate, 2014.