U našem poduzeću na nekim proizvodima surađujemo i s više od deset katedri na tri-četiri fakulteta. Samo takvom suradnjom sa stručnjacima iz različitih područja može se razviti proizvod koji će sigurno biti bolji od najbolje svjetske konkurencije.

Dosad smo na taj način razvili tri grupe proizvoda, pri čemu su oni bili minimalno 30 posto efikasniji od najboljih svjetskih konkurenata. Tako na inovativno poduzetništvo gleda Aljoša Bošković, suvlasnik tvrtke Banko, čiji su glavni proizvodni aduti pneumatska brusilice. Bošković je svoje viđenje razvoja utemeljenog na znanju i komercijalizacije ideja iznio u osvrtu u sklopu publikacije Kluba Ekonomskog instituta objavljene nedavno zajedno s rezultatima terenskog istraživanja u okviru projekta Kako pobuditi rast hrvatskog gospodarstva. Primjer te tvrtke u nas je, nažalost, više iznimka nego pravilo, posebice u pogledu suradnje industrije i akademske zajednice, odnosno inovativnosti i ulaganja u straživanja i razvoj.  To su međutim, samo neke od niza strukturnih slabosti našeg gospodarstva zbog kojih već šestu godinu ne uspijevamo izaći iz recesije, a u usporedbama s drugim tranzicijskim članicama EU uglavnom moramo konstatirati – zaostajanje. 

Ključna riječ: zaostajanje
Zaostajanje je naročito izraženo obilježje izvoznih pozicija Hrvatske, i to ne samo od početka krize 2008. već i u predkriznim godinama rasta. A u uvjetima drastična pada potrošnje kućanstava i nužnih rezova potrošnje javnog sektora, upravo se izvoz najčešće apostrofira važnim za pokretanje gospodarskog rasta. Udio izvoza roba i usluga u BDP-u iznosio je u 2012. godini 43,4 posto, što Hrvatsku smješta blizu prosjeka zemalja EU-27 (44,7 posto), ali je znatno slabije od novih zemalja članica iz Srednje i Istočne Europe te baltičkih zemalja koje su 2012. izvozile u prosjeku 80 posto BDP-a. Nešto blaže, ali ipak zaostajanje, bilježimo i u odnosu na Bugarsku i Rumunjsku. Usto, zemlje EU bilježe primijetan rast tog udjela, a Hrvatska ga je u odnosu na početak prošlog desetljeća tek blago povećala (2000. je bio na 41,7 posto BDP-a), stoji u analizi EIZ-a.
 

Bez usluga slika mnogo gora 
Trendna slika je i nepovoljnija kad se promatra samo robni izvoz. Tako se ističe da smo se potkraj 2012. uspjeli vratiti tek na razinu prije globalne krize, što upućuje na kontinuirani problem s konkurentnošću. Hrvatski udio robnog izvoza u BDP-u 2012. iznosio je 22,8 posto, dok je prosjek zemalja EU-27 bio 33,8 posto. Promatraju li se zemlje SIE i baltičke države, one praktički više od desetljeća bilježe rast udjela izvoza u BDP-u i veoma brzo su se nakon pada izvoza 2009. uzrokovanog globalnom krizom oporavile, bilježeći visoke stope rasta robnog izvoza. U 2012. su u prosjeku imale skoro trostruko veći udio robnog izvoza u BDP-u u odnosu na Hrvatsku. Problem nekonkurentne proizvodnje zorno podcrtavaju i usporedbe udjela robe visokih tehnologija u ukupnom robnom izvozu, što odražava pomak industrijske strukture prema sektorima temeljenim na znanju i proizvodima visoke visoke dodane vrijednosti.

U ukupnom robnom izvozu na visokotehnološki je u nas 2012. otpadalo tek 7,4 posto.Moguće odgovore na pitanje što to koči hrvatska poduzeća u ostvarivanju boljih izvoznih rezultata stručnjaci Ekonomskog instituta potražili su u anketnom istraživanju među poduzećima (ukupno 173, uključujući mala, srednja i velika), ali i ekonomskim stručnjacima (njih 30). O tome što su glavni razlozi niske izvozne konkurentnosti poduzetnici i  stručnjaci imaju ponešto različita viđenja. Poduzeća, i to podjednako velika i mala, glavne krivce prepoznaju u porezima i cijeni kapitala, a slijede ih čimbenici vezani uz cijene inputa i tržište rada. Nasuprot tome, stručnjaci smatraju da su visoka opća razina cijena i  cijena rada te nefleksibilnost tržišta rada manje bitni čimbenici niske konkurentnosti.
 

Problem su loše strategije
Prema ekonomskim stručnjacima, na vrhu liste razloga su loša poslovna strategija poduzeća i loša kvaliteta menadžmenta,  ističu analitičari Instituta. Očekivano, to je na samom začelju problema prema mišljenju poduzeća. S obzirom na različito gledanje na glavne probleme, i viđenje najboljih načina poboljšanja konkurentnosti tih dviju anketiranih skupina se razlikuje. Prema percepciji poduzeća,  porezne olakšice su na vrhu liste mjera koje bi najučinkovitije djelovale na izvoznu konkurentnost, a odmah potom po važnosti svrstavaju osiguravanje izvora financiranja.Pritom velika poduzeća u većem postotku nego manja kao dobre mjere navode poticanje izvozno orijentiranih izravnih stranih ulaganja te fleksibilnije radno zakonodavstvo. Ta dva područja poticaja preferiraju i stručnjaci koji, pak, smatraju da se na sustav potpora treba oslanjati najmanje.