Nedavne akcije Islamističke države Iraka i Levanta (ISIS) potvrđuju da više od deset godina nakon početka rata u Iraku stabilnost na Bliskom istoku i dalje visi o oštrici noža.

ISIS i njegova transnacionalna posvećenost kalifatu koji obuhvaća golem teritorij od zapadne Sirije do središnjeg Iraka primjer su međupovezane potrebe za novim okvirom djelovanja na Bliskom istoku. ISIS je započeo razvoj kao skupina bliska Al-Qaidi nakon američke invazije na Irak. Iako je u veljači prošle godine izbačen iz Al-Qaide, dijelom i zbog pretjerano nasilnog djelovanja, širi se munjevitom brzinom u Siriji poharanoj građanskim ratom i među iračkim sunitima, koji su sve udaljeniji od šijitske vlade. Lokacija Iraka na kriznoj crti između šijita i sunita, čiji su sektaški sukobi postali glavna osovina borbe u regiji, već je desetljećima izvor nestabilnosti u državi. Pad režima Sadama Husseina doveo je do porasta sektaškog nasilja, osim u sjevernoj regiji Kurdistan, koja uživa znatnu autonomiju u odnosu na središnju vladu u Bagdadu.

Kerryjev neuspjeh 
No trenutni su pothvati Iraka izravan rezultat rata u susjednoj Siriji, gdje je ISIS već odnio tisuće života. Štoviše, rast ISIS-a imat će posljedice daleko izvan iračkih granica jer se natječe s Al-Qaidom u vodstvu globalnog džihada, a to će natjecanje nesumnjivo uključivati nasilje obiju strana kojim će dokazati svoje antizapadnjačke namjere. Rast ISIS-a potvrđuje potrebu za svježom i kreativnom diplomacijom u Siriji, koja će prekinuti pat poziciju na bojnom polju i za pregovaračkim stolom, a taj je izazov nedavno dodatno produbila izborna pobjeda sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Novi su pregovarački parametri potrebni i za rješavanje sukoba u Iraku, postizanje mirovnog sporazuma između Izraela i Palestine te, na kraju, za postizanje stabilne ravnoteže moći na Bliskom istoku koja će pomiriti utjecaje sunitske Saudijske Arabije i šijitskog Irana. Zbog američke nespremnosti da se posluži "prisilnom" diplomacijom kao što je bio slučaj u prošlosti stvar je još hitnija, da ne kažemo teža, jer se mijenja stav regionalnih aktera prema SAD-u. Za početak je odluka Zapada da se ne uplete izravno u sukob u Siriji, osobito nakon što se službeno utvrdilo da se Assadova vlada koristi kemijskim oružjem, narušila povjerenje uobičajenih saveznika u SAD, osobito Saudijske Arabije. Štoviše, Saudijska Arabija i druge sunitske zemlje sumnjaju u ideju o pregovorima s Iranom, strahujući od stabilizacije odnosa s konkurentom u regiji. Usto, neuspjeh nedavnog kruga mirovnih pregovora Izraela i Palestine, koji je predvodio američki državni tajnik John Kerry, potvrdio je nesposobnost SAD-a da sam vodi mirovni proces.

Očito je da SAD ne može stabilizirati Bliski istok bez pomoći: treba mu širok spektar aktera koji će biti posvećeni tom cilju. Bivši izraelski ministar vanjskih poslova Shlomo Ben-Ami nedavno je iznio plan nove mirovne paradigme za pregovore Izraela i Palestine, u kojima sudjeluju Europska unija, Rusija i ključne arapske zemlje te koji bi trebali olakšati donošenje pravog međunarodnog rješenja. Ta bi se paradigma trebala proširiti na ženevske sporazume o sirijskom građanskom ratu, u kojima bi zemlje poput Saudijske Arabije, Irana, Turske i Egipta stekle veću ulogu. Naravno, uključenje regionalni sila moglo bi dodatno otežati ionako naporne pregovore. Cilj bi, stoga, trebao biti preciznost i ravnoteža. Jedino se putem uravnoteženog postupka pregovora koji predvode regionalni i globalni akteri može postići stabilna ravnoteža moći na Bliskom istoku.

Pad snabdijevanja energijom 
Ako se regionalna ravnoteža moći ne uvede u pregovore, svaki budući sukob, koliko god malen bio, mogao bi se brzo proširiti uz nezamislive posljedice. Danas je osobito ključan uključiv okvir rješavanja sukoba u Siriji jer bi uspostavio temelje za suradnju regionalnih sila, naročito Irana i Saudijske Arabije. Međunarodni pregovori s Iranom oko nuklearnog programa dali su razloga za optimizam, što bi moglo dati vjetar u leđa nastojanjima u Siriji. No, opet, za uspjeh tih aktivnosti potreban je angažman ključnih regionalnih i međunarodnih aktera. Iako je istina da međunarodne sile imaju svojih problema – od europske zabrinutosti oko nove ruske inozemne politike do kineskih teritorijalnih sporova u Istočnom i Južnom kineskom moru – u interesu im je preuzeti aktivnu ulogu u rješavanju kronične nestabilnosti na Bliskom istoku. Na kraju krajeva, nestabilnost je ozbiljna prijetnja i njihovoj sigurnosti jer je Europa u opasnosti zbog geografske blizine, a zemljama poput Kine i Indije prijeti pad snabdjevanja energijom. Bliski je istok već predugo izvor nesigurnosti i nasilja. Novim, kreativnim pristupom i snažnom predanošću zemalja diljem svijeta  stabilna regionalna ravnoteža moći mogla bi se i trebala konačno postići.

© Project Syndicate, 2014.