Nobelovac Robert Mundell pokazao je da gospodarstvo može održati dva, ali samo dva od tri ključna obilježja: neovisnost monetarne politike, fiksni tečaj i slobodno prekogranično kretanje kapitala. No Kine trenutno balansira sa sva tri, a to joj postaje sve teže.

Na prvi se pogled tako ne čini. S obzirom na to da je Narodna banka Kine uglavnom uspjela održati neovisnost monetarne politike u posljednjih trideset godina te da aktivno upravlja tečajem juana, prirodno je zaključiti da Kina nameće strogu kontrolu tokova kapitala. Kina je, zapravo, liberalizirala priljev izravnih stranih ulaganja prije više od 20 godina te smanjila kontrolu nad računom kapitala nakon toga.

Troškovi transakcije 
Nastojanja Kine da otad regulira prekogranične tokove kapitala nisu polučila neki uspjeh. Tijekom azijske financijske krize devedesetih godina prošlog stoljeća Kina je morala uvesti drakonske mjere da spriječi bijeg kapitala. Početkom 2000-ih u Kinu se počeo priljevati kratkoročni kapital, a ulagači su se kladili na aprecijaciju juana te, od 2004. do 2006., na porast cijena imovine. Otkako je 2009. pokrenuta internacionalizacija juana, arbitraža tečaja i prijevozništvo naglo su porasli. Naravno, kineska kontrola kapitala, koliko god porozna bila, povećava troškove transakcija kratkoročnog kapitala u Kinu i iz Kine, čime se smanjuje gornji pritisak na tečaj juana; u krajnjim okolnostima, to bi moglo igrati odlučujuću ulogu u financijskoj sigurnosti Kine.

No kapital se i dalje priljeva – iako ne sasvim slobodno – preko granica Kine. Time se nameće očito pitanje: kako se Kina uspjela othrvati Mudellovoj trilemi održanjem svih triju politika? Odgovor krije kineska politika sterilizacije. U posljednjih trideset godina Kina uglavnom bilježi višak na tekućem računu, a trgovinski suficit svake godine od 1993. Narodna banka održava tečaj stabilnim putem ozbiljnih intervencija na devizno tržište, čime se stvara toliko likvidnosti da su vlasti prisiljene na masivnu sterilizaciju kako bi izbjegle premašivanje ciljanog povećanja monetarne osnove. Za razliku od naprednih zemalja, u Kini su monetarna i sterilizacijska politika često ista stvar. Stupanj ekspanzivnosti monetarne politike ovisi o stupnju sterilizacije likvidnosti koju stvaraju intervencije na deviznom tržištu. Najčešći monetarni instrument u sterilizaciji su operacije otvorenog tržišta. S obzirom na dvostruki suficit Kine, Narodna je banka prodala sve državne obveznice koje je prikupila od 2003. te otad prodaje mjenice središnje banke, koje banke drže u vrijednosti od 812 milijardi dolara.

Drugi važni instrument sterilizacije jest omjer obveznih rezervi koji, kad se poveća, zamrzne dobar dio likvidnosti u bankovnom sustavu. Taj omjer, koji je Narodna banka od 1998. mijenjala 42 puta, trenutno iznosi 20 posto, što je dvostruko više od omjera velikih banaka u SAD-u. Bez obzira na mehanizam, troškovi sterilizacije vrlo su visoki. Za početak, održanjem podcijenjenog stvarnog tečaja, Kina je upala u takozvanu "dolarsku zamku", čime je povećala međunarodnu važnost dolara na vlastiti trošak. Kako vrijeme bude prolazilo, besmislenost ove politike bit će sve očitija. Sterilizacija također dovodi do ozbiljnih pogrešaka u raspodjeli resursa, što se najočitije vidi u tome što funkcionira kao subvencioniranje izvoznog sektora na štetu ostatka gospodarstva. Manje zamjetan oblik pogrešne raspodjele resursa proizlazi iz činjenice da samo prodavatelji deviznog tečaja stječu likvidnost dok posljedice snosi cijelo gospodarstvo. 

Prisilni otkup mjenica
Uslijed toga, mala i srednja poduzeća koja proizvode nerazmjenjivu robu ne dobivaju nužno potrebna sredstva i snose negativne vanjske posljedice sterilizacije. Osim toga, visok omjer rezervi i prisilni otkup mjenica središnje banke strahovito pritišću zaradu komercijalnih banaka, a to će se liberalizacijom kamatne stope samo pogoršati. Potraga za prinosom od dostupnih sredstava banke će natjerati na riskantnija ulaganja. Ima i kvazifiskalnih troškova. Srećom, unatoč niskom povratu od strane imovine, to u Kini još nije velik problem zbog niskih troškova obveza središnje banke. Unatoč tomu, iako su se predviđanja da će Kina odustati od pretjeranog nadzora radi uspostave monetarne autonomije u posljednjih deset godina pokazala pogrešnima, ovoga bi puta stvari mogle biti drukčije. S obzirom na to da je zbog liberalizacije kamatnih stopa i kratkoročnih dotoka kapitala Kini sve teže održavati Mundellovo "neodrživo trojstvo", možemo se nadati da će kineski državni vrh napokon dopustiti plutanje juana te pritom održati postojeće kontrole kapitala. 

 © Project Syndicate, 2014.