Gordana Vilović, izvanredna je profesorica i koordinatorica za studente i studentice s invaliditetom na Fakultetu političkih znanosti. Kao koordinatorica surađuje s ostalim profesorima i zalaže se za jednakost unutar cijelog fakulteta te svojim radom pruža podršku svim studentima s invaliditetom na smjerovima politologije i novinarstva. 

Možete li opisati vaše zadatke i zaduženja u brizi o studentima s invaliditetom?
Pokušavam, u suradnji s Upravom i stručnim službama, te kolegama nastavnicima na Fakultetu organizirati bilo kakvu pomoć za studente/studentice koji imaju bilo kakav oblik invaliditeta i traže pomoć. Zadaci su različiti: od redovitih razgovara do promptnog reagiranja  i suradnje s nevladinim organizacijama koje pružaju pomoć na prilagodbi literature, primjerice, za slijepe i slabovidne osobe. Potrebe su različite, kao i mi ljudi. Ponekad mi se dogodi da potpuno zaboravim da su neki mladi ljudi osobe s invaliditetom jer su i prije dolaska na Fakultet pokazali nevjerojatnu samostalnost u ispunjavanju obaveza i izvrsni su studenti. Druge kolegice/kolege pak žele sasvim konkretnu pomoć – logistiku u prikupljanju literature i trudimo se pomoći kroz angažiranje drugih studenata- asistenata. Veseli kad vidite da na Fakultetu političkih znanosti (studiji politologije i novinarstva) mogu studirati svi. Pri tom su nastavnici zaista voljni pomoći i izvan radnog vremena ako procijene da je to nužno.    

Što za vas znači taj posao i kako utječe na vašu svakodnevicu na fakultetu?
Ne bih mogla kazati da mi je ovaj angažman neko opterećenje. Pokušavam biti nenametljiva i ne gnjaviti nikoga. Ako se u određenim prilikama dogodi da se sama suočim s problemima koje ne mogu riješiti, trudim se potražiti pomoć od stručnjaka koji znaju više od mene. Znam da kada me studenti s invaliditetom zovu u neko neobično vrijeme, to sigurno jest neki problem koji trebam riješiti. Sve ostalo nije vrijedno spomena kao opterećenje. Sretna sam kad me studenti kontaktiraju i  kažu neku dobru vijest ili kad vidim da se problem može riješiti. 

Koliko često im je potrebna vaša pomoć? Koliko povjerenje imaju u Vas?
O povjerenju prema meni ne bih mogla odgovoriti, to biste trebali pitati njih. Mislim da se obradujemo kad se vidimo i čujemo. Dobro dođe zajednička kava, osmjeh, pa i suze kad je tako lakše. 

Koliko razumijevanja za osobe s invaliditetom imaju profesori unutar fakulteta političkih znanosti?
Većina zaposlenika je prošla dodatne seminare, kao i ja. I to je važno da stalno nešto učimo i razumijemo što određena bolest ili invaliditet podrazumijeva. Nikada nije bilo problema s profesorima. Na ispite se izlazi i pada, pa se dolazi drugi put ako treba – ali to je jedini način da jednog dana kada studenti završe neki od studija na ovom Fakultetu mogu biti jednako vrijedni kao i svi ostali.

Po vašem mišljenju kakav odnos imaju ostali studenti prema osobama s invaliditetom?
Ako je studentima s invaliditetom potrebna bilo kakva pomoć – kolege im pomažu na različite načine. Kada je jedna kolegica morala ići na komisijski ispit i prijetio je gubitak studentskih prava, dvije kolegice su samoinicijativno s njom radile tjedan dana da se pripremi i ne izgubi godinu. 

Pogled na svijet

Što mislite da je još potrebno učiniti kako bi javnost bila senzibilnija i svjesnija postojana problema s kojima se suočavaju studenti s invaliditetom? 

Mislim da bismo s vremena na vrijeme svi trebali pokušati gledati svijet i život oko sebe iz kuta osoba s invaliditetom. To bi bilo dobro za početak, jer u našem društvu puno toga nije prilagođeno osobama s invaliditetom. Uvijek kažem, kad vidim pet osoba na Trgu bana Jelačića u invalidskim kolicima, pouzdano  je riječ o obilježavanje nekog datuma za osobe s invaliditetom, a ne najprirodnija situacija u kojoj su ljudi izašli u knjižnicu, kupovinu, na kavu, sastanak. Treba neprestano raditi na prilagođavanju i olakšavanju kretanja i života ljudima s invaliditetom, ali treba mijenjati i naše glave.

Problemi

Iz vašeg iskustva s kakvim problemima se najčešće susreću studenti s invaliditetom? 

Studenti/studentice s invaliditetom samo žele imati jednake mogućnosti kao svi ostali. I tu pomažemo, ali ponekad nismo u mogućnosti ako se ne trudimo svi zajedno. Načelno, studenti ne traže ništa nemoguće nego osiguranje minimalnih uvjeta da mogu ispunjavati svoje obaveze. Svakako, nije dovoljno da zgradi postoje rampe ili lift. To je nužnost u svakoj zgradi.  Sve to mi imamo. Ali najvažnije je da svojim pristupom u svakodnevnom ophođenju od studenata s invaliditetom ne stvaramo "superheroje", nego ih tretiramo s poštovanjem i pomažemo onoliko koliko im je potrebno.