Nedugo nakon globalne financijske krize 2008., zahvaljujući uspjehu političara u sprječavanju da se velika recesija pretvori u Drugu veliku depresiju ograničeni su zahtjevi za protekcionizmom i gospodarskim mjerama okrenutim prema domaćem tržištu.

No sada je stigla negativna reakcija javnosti usmjerena protiv slobodnog kretanja roba, usluga, kapitala, radne snage i tehnologije.Ovaj novi nacionalizam preuzima raznorazne gospodarske oblike: trgovinske barijere, zaštitu imovine, reakciju protiv izravnih stranih ulaganja, politiku koja favorizira domaće radnike i poslovne subjekte, protuimigracijske mjere, državni kapitalizam i nacionalizam u pogledu resursa. Na političkoj pozornici u usponu su populističke, protuglobalizacijske, protuimigracijske, a u određenim slučajevima neprikriveno rasističke i antisemitske stranke.Te sile preziru supranacionalne institucije koje globalizacija zahtijeva, između ostalih EU, UN, WTO i MMF. Čak i internetu, utjelovljenju globalizacije u posljednjih dvadesetak godina, prijeti regionalna fragmentacija kako neke autoritarne države (uključujući Kinu, Irak, Tursku i Rusiju) pokušavaju ograničiti pristup društvenim medijima te se obrušiti na slobodu izražavanja.

Geopolitički izolacionizam
Glavni uzroci ovih trendova su očiti. Anemični gospodarski oporavak omogućio je stvaranje pukotine kroz koju se populističke stranke provlače te promoviraju protekcionističku politiku i okrivljuju stranu trgovinu i radnike iz inozemstva za dugotrajne privredne boljke. Dodajte tome uspon prihodovne nejednakosti i neravnomjerne raspodjele bogatstva u većini zemalja i uvidjet ćete da nije nimalo čudno što je postalo sverašireno viđenje o privredi u kojoj pobjednik osvaja sve i od koje koristi ima samo elita, o ustroju privrede koji izobličuje politički sustav. Danas i napredna gospodarstva (poput SAD-a, gdje se neograničeno financiranje izabranih dužnosnika od strane financijski moćnih poslovnih interesnih skupina u biti svodi na legaliziranu korupciju), a i tržišta u usponu (u kojima oligarsi nerijetko dominiraju i gospodarskim i političkim sustavom) kao da postoje zbog šačice ljudi. No za razliku od njih velika većina osjeća isključivo sekularnu stagnaciju uslijed stagnacije plaća i visoke nezaposlenosti.

Posljedična gospodarska nesigurnost za radni i srednji sloj najakutnija je u Europi i eurozoni, gdje su u brojnim zemljama populističke stranke, i to uglavnom krajnje desnice ostvarile bolji rezultat od tradicionalnih moćnika na izborima za Europski parlament održanima prošlog vikenda. Baš kao 1930-ih, kada je zbog Velike depresije došlo do uspona autoritarnih vlada u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj, možda se upravo rađa tomu sličan trend. Ukoliko ubrzo ne dođe do rasta prihoda i zaposlenosti, populističke stranke možda će doći još bliže položajima moći na državnoj razini u Europi, a anti-EU raspoloženje još osjetnije odugovlačiti proces europske gospodarske i političke integracije. Još gore, eurozoni možda opet prijeti opasnost. Naime, neke zemlje (Velika Britanija) prijete napuštanjem Europske unije, a drugima (opet Velikoj Britaniji, ali i Španjolskoj i Belgiji) prijeti raspad. Čak i u SAD-u zbog gospodarske nesigurnosti širi radnički sloj bijelaca osjeća se ugroženim imigracijom i globalnom trgovinom, što je vidljivo u rastućoj utjecajnosti ekstremne desnice i frakcija republikanske stranke okupljenih pod nazivom Tea Party. Sve te skupine obilježava gospodarsko i političko domorodstvo, protuimigracijski i protekcionistički nagib, vjerski fanatizam i geopolitički izolacionizam.

Destabilizacija Ukrajine
Jedna varijanta ove dinamike vidljiva je u Rusiji te u mnogim drugim dijelovima istočne Europe i središnje Azije, u kojima pad Berlinskog zida nije uveo demokraciju, gospodarsku liberalizaciju i ubrzani rast proizvodnje. Umjesto toga, posljednjih 25 godina na vlasti su nacionalistički i autoritarni režimi koji slijede modele rasta državnog kapitalizma te stoga ostvaruju tek osrednje gospodarske rezultate. U tom je konktekstu destabilizacija Ukrajine od strane ruskog predsjednika Vladimira Putina neodvojiva od njegova sna da postane čelnik Euroazijske unije, koja je zapravo ne pretjerano dobro prikriven pokušaj obnove bivšeg Sovjetskog saveza. Nacionalizam je u usponu i u Aziji. Novi čelnici Kine, Japana, Južne Koreje, a sada i Indije su politički nacionalisti, i to u regijama s brojnim ozbiljnim teritorijanim sporovima i dugovječnim nesnošljivostima iz prošlosti.

Ti državnici, kao i njihove inačice na Tajlandu, u Maleziji i Indoneziji, koji se kreću u u sličnom nacionalističkom smjeru, moraju riješiti velike izazove u pogledu strukturnih reformi namjeravaju li oživjeti padajući gospodarski rast, a u slučaju tržišta u usponu, i izbjeći zamku srednjeg dohotka. Gospodarski neuspjeh mogao bi dodatno razjariti nacionalističke i ksenofobne tendencije, pa čak i poslužiti kao okidač za vojni sukob. U isto vrijeme, Bliski istok i dalje je regija zapela u nazadnosti. Arapsko proljeće, potaknuto sporim rastom, visokom stopom nezaposlenosti mladih i sveraširenim gospodarskim očajanjem prati duga zima u Egiptu i Libiji, gdje alternativu predstavlja povratak autoritarnih vladara i politički kaos. U Siriji i Jemenu u jeku je građanski rat, a Afganistan i Pakistan sve više nalikuju na propale države.

Strukturni izazovi
U svim ovim slučajevima, gospodarska propast te manjak prilika i nade za siromašne i mlade potiču politički i vjerski ekstremizam, prijezir prema Zapadu, a u nekim slučajevima i direktni terorizam. 1930-ih je uslijed Velike depresije došlo do jačanja autoritarnih režima u Europi i Aziji, što je u konačnici dovelo do Drugog svjetskog rata. Ovoga puta šteta koju je nanijela Velika recesija izlaže većinu naprednih zemalja sekularnoj stagnaciji te tržišta u usponu stavlja pred velike strukturne izazove vezane uz rast.To su idealni uvjeti u kojima gospodarski i politički nacionalizam puštaju korjenje i cvatu. Suvremeni krik i bijes javnosti prema trgovini i globalizaciji trebali bi se razmatrati u kontekstu onoga, kao što znamo iz iskustva, što će uslijediti. 

© Project Syndicate, 2014.