Recimo da imate želju postati jedan on najbogatijih ljudi na planetu, osoba golemog bogatstva s pristupom samom vrhu političke moći.

To nije nimalo nerazumna težnja velikog broja mladih diplomaca u današnjoj ekonomiji u kojoj pobjednik uzima sve. No koliko je realna?Možda imate dobru ideju za neku novu tehnologiju s potencijalno širokom potražnjom. Uz prave kvalifikacije i nešto sreće, mogli biste privući ulaganja nekog fonda za rizični kapital. Mnogi takvi pothvati jednostavno ne uspiju, no naročito u Sjedinjenim Američkim Državama ovakve se brzorastuće tvrtke s dioničarskim kapitalom snažno potiču.

Bolje korištenje resursa
Ili biste mogli izdati mnoštvo zajmova. Možda se ovo doima kao čudna ideja u razdoblju neposredno nakon opće financijske krize potaknute dugovanjima, kada brojni kućevlasnici i dalje kasne s otplatom hipoteke (duguju više od vrijednosti nekretnine premda si možda još uvijek mogu priuštiti otplatu mjesečne rate). Bilo kako bilo, ako mladi američki diplomci uopće razmišljaju o dugu, to se najčešće svodi na otplatu studentskog kredita.No Eileen Appelbaum i Rosemary Batt u novoj knjizi pod naslovom "Private Equity at Work" objašnjavaju kako su se to neki uspjeli nevjerojatno obogatiti oštroumnom i strateškom uporabom duga.Autorice nam daju opsežan, detaljan i razborit pregled privatnog dioničkog kapitala, odnosno poslovne djelatnosti ulaganja u ugledne tvrtke putem otkupa većinskog udjela financiranog dugom. (Sušta suprotnost su ulagači u rizični kapital koji podržavaju mlade i male tvrtke gotovo isključivo putem dioničkog kapitala.)

Appelbaum i Batt mudro ističu kako mnoge tvrtke za privatni dionički kapital poduzećima u svojemu portfelju donose bolje rukovodstvo ili neka druga unaprjeđenja u pogledu najboljeg iskorištenja resursa i potencijala. No neki od najvećih fondova, bolje reći najpoznatija imena u ovom sektoru, služe se dovitljivim trikom te zajam kojega izdaju osiguravaju jamstvom u vlasništvu poduzeća koja kupe. Ovo je donekle nalik na kupnju stambene nekretnine. Banka ili neki drugi hipotekarni agent pozajmi vam veliku svotu novca jamstvo koje je sama kuća. Drugim riječima, ne budete li otplaćivali rate na vrijeme, zajmodavac može izvršiti ovrhu te preuzeti vlasništvo nad nekretninom – što su u posljednjih desetak godina iskusili milijuni kućevlasnika. 

Struktura naplate
No ipak postoji jedna značajna razlika između načina funkcioniranja privatnog dioničkog fonda i načina na koji neka obitelj kupuje dom. Tek vrlo malen dio vlasničkog udjela kojega neki dioničarski fond preuzme dolazi od novca kojeg daju partneri koji fond financiraju i njime upravljaju. Veći dio se prikuplja od vanjskih ulagača. (Kao da obitelj financira polog ne iz vlastite ušteđevine, već pozajmicom od dalekog rođaka za kojega baš i ne mari previše.) Struktura naplate u ovakvoj postavci takva je da ljudi koji vode fond žele imati što manje moguće duga, što povećava način izračuna povrata, što je pak glavni pokretač naknade koju "generalni" partneri s većinskim vlasničkim udjelom mogu dobiti. Naravno, viši dug pretpostavlja i veći rizik, no ovo nije sektor prvenstveno usmjeren na povrat s prilagodbom za rizik. Ukoliko poduzeće ne može otplatiti kamatu, morat će ili prodati imovinu ili na neki drugi način suziti aktivnosti i djelatnosti. No za razliku od slučaja s kućevlasnikom koji ima teškoća s otplatom zajma, obično ovi troškovi ne padaju na leđa generalnih partnera. Osim toga, tu su i brojne druge naknade (koje se naplaćuju poduzećima u portfelju i ulagačima), a koje dodatno potiču gomilanje duga. Naime, američki porezni sustav omogućuje otpis kamata kao poslovnog troška; takva pogodnost ne postoji za plaćanja ulagača privatnog dioničkog kapitala.

Financijska poluga
Appelbaum i Batt dojmljivo i u tančine dokumentiraju način na koji su vodeći privatni dionički fondovi uspjeli ostvariti visok povrat te u konačnici i nevjerojatno bogatstvo svojim osnivačima, a da istovremeno nisu nužno pomogli tvrtkama u koje ulažu. Zanimljivo je to što, kada se povrat pravilno izmjeri, ni vanjski "ograničeni" partneri u ovakvim fondovima (kao što su mirovinski fondovi, osiguravajuće kuće i sveučilišne zaklade) također od njih nemaju prevelike koristi.Međutim, prije nego što mladi diplomci pohrle u svijet privatnog dioničkog kapitala, trebali bi biti svjesni činjenice da jako veliki fondovi mogu koristiti dug da na ovaj način skrenu povrat prema svojim igračima prvenstveno zato što mogu prikupiti kapital potreban za otkup uspješnih i uglednih poduzeća koja su bogata u pogledu fiksnog kapitala, a samim time i potencijalnog jamstva. Manji fondovi obično kupuju dionice manjih i mlađih poduzeća bez takvoga kapitala i imovine pa je i poluga u takvim slučajevima razmjerno niža.

Regulatori su odnedavna postali svjesni poticaja za prekomjernu financijsku polugu u ovome sektoru, kao i rizika koja ona predstavlja zajmodavcima u gospodarstvu općenito. Stoga nije nikakvo iznenađenje što se veliki privatni dionički fondovi doimaju odlučnima u namjeri da zanemare ili na neki drugi način zaobiđu nova ograničenja. Kako se politička raspravu po ovom pitanju zahuktava, možemo se samo nadati da će svi njezini sudionici biti bolje informirani nakon što pročitaju knjigu Private Equity At Work. Ukoliko neki mladi diplomac kojega poznajete ima dovoljno dobre veze da se priključi vrlo velikom i uglednom privatnom dioničkom fondu, pred njim se upravo otvara put prema golemom bogatstvu, političkom utjecaju ili čak moći. Međutim, bez takvih početnih veza, baš i nije izgledno da će postati oligarh. Ali to ste već znali. 

© Project Syndicate, 2014.