Digitalne tehnologije ponovno transformiraju globalne vrijednosne lance, a uz njih i samu strukturu svjetskog gospodarstva. Čega bi poduzeća, građani i politički čelnici trebali biti svjesni dok pokušavaju uhvatiti korak s novonastalom situacijom?

Digitalni opskrbni lanci u početku su povećavali uspješnost i dramatično skratili vremensko razdoblje potrebno za zatvaranje kruga ponude i potražnje. Kapital se dičio mobilnošću, a radna snaga baš i ne. Gospodarske aktivnosti selile su se u države ili regije s razmjerno jeftinim radnim i ljudskim kapitalom. Uz tek neznatnu odgodu, kompleksnost je postala prihvatljiva, a linearni model svjetskih opskrbnih lanaca popustio pred složenijim modelom obilježenim fragmentiranom, ali djelatnijom opskrbnom mrežom. U međuvremenu se, zahvaljujući rastu gospodarstava u usponu koja su postala zemlje srednje prihodovne razine, na strani potražnje odvila dramatična promjena.

Proizvođači iz zemalja u razvoju, koji su u prethodnom razdoblju činili tek razmjerno malen djelić globalne potražnje postali su glavni konzumenti. I tako je ponovno došlo do obrata u globalnoj opskrbnoj mreži koji je omogućio strukturnu fragmentaciju i disperziju kako u pogledu ponude, tako i u pogledu potražnje, što je proces koji se katkad naziva tehnološkom atomizacijom: podjelom opskrbne mreže u sve istančanije djeliće, čime se prekidaju poveznice vezane uz fizičku blizinu te posljedičnim ograničenjima u vidu transakcijskih troškova koju su prije toga prevladavali. 

Odnosi s kupcima
Na primjer, brojne službe povezane s posredništvom i konačnom potražnjom u postupku izvršenja usluge zahtijevaju znanje, stručnost, informacije i komunikaciju. Ono što im nije potrebno jest geografska blizina, kao ni fizičko kretanje dobara. One predstavljaju velik dio svjetskih gospodarskih aktivnosti, a sada se ubrzano kreću prema sektoru trgovanja kako sve moćnije digitalne i informacijske tehnologije traže nesavršene i mobilne ljudske resurse te nova tržišta koja se brzo razvijaju. Tijekom ove transformacije milijuni ljudi uključili su se u globalnu ekonomiju, što je imalo dalekosežne posljedice, od kojih mnoge i dalje predstavljaju velike izazove na području siromaštva, cijena, plaća i prihodovne raspodjele. A sada je pred nama drugi, potencijalno još snažniji i veći val digitalne tehnologije u sklopu kojega će doći do nadomještanja radne snage na području sve složenijih poslova i zadaća. Ovaj proces nadomještanja, odnosno zamjene radne snage i uklanjanja posredništva u nekim uslužnim sektorima već se dugo odvija. Sjetimo se samo bankomata, internetskog bankarstva, upravljanja odnosima s kupcima, sustava mobilnog plaćanja i tako dalje. Navedena revolucija sada se širi i na proizvodnju dobara, gdje roboti i 3D ispis zamjenjuju ljudsku radnu snagu. 

Pad troškova tehnologije
Stoga je iznimno važno shvatiti ekonomiju ovih tehnologija. Najveći dio troškova čine početni troškovi, u što je uključena izrada hardvera (poput senzora) te puno važnije, izrada softvera koji stvara sposobnost izvršavanja raznolikih zadaća. Nakon što se taj proces dovrši, trošak hardvera razmjerno je nizak, a trošak repliciranja softvera jednak je nuli. Uz golemo, potencijalno svjetsko tržište koje će amortizirati unaprijed određene troškove dizajna i testiranja, poticaj za ulaganje uistinu je primamljiv.Drugim riječima, za razliku od prethodnog vala digitalne tehnologije, koji je motivirao tvrtke na ostvarenje pristupa i mobilizaciju nedovoljno iskorištene mase vrijedne radne snage diljem svijeta, pokretačka snaga ovoga puta je smanjenje troškova zamjenom radne snage.

Opisana transformacija ima vrlo važne nuspojave. Kada je riječ o fizičkim dobrima, tu su troškovi povezani s logistikom i vremenom prilagodbe zbog zaliha i loših tržišnih predviđanja. Međutim uz digitalnu tehnologiju koja se temelji na gomili kapitala, proizvodnja će se nedvojbeno pokrenuti prema krajnjem tržištu, gdjegod ono bilo. Upravo ta relokalizacija bit će zaslužna za najvažniju promjenu u strukturi globalne opskrbne mreže. Ekstremni oblik svega ovoga možda nam dolazi upravo u obliku 3D ispisa, tehnologije koja omogućuje proizvodnju zapanjujuće širokog i rastućeg niza proizvoda tako što ih ispisuje sloj po sloj. Neki od primjera su građevinarstvo, tenisice za trčanje, dizajnerske svjetiljske, krila zrakoplova i tako dalje.

Kako trošak ove tehnologije pada, lako je zamisliti da će proizvodnja postajati sve više lokalna i prilagođena. Nadalje, proizvodnja bi se mogla ostvariti kao reakcija na stvarnu, a ne predviđenu ili očekivanu potražnju. U određenom smislu, to predstavlja konačnu kompresiju opskrbnog lanca jer će tvrtke proizvoditi prema krajnjoj potražnji uz minimalnu odgodu. Istodobno, učinci robotike nisu ograničeni samo na proizvodnju. Iako su automobili koji sami voze i bespilotne letjelice primjeri koji zadobivaju najviše pažnje, utjecaj ove tehnologije na logistiku jednako je transfomacijski. Naime, računalni i robotski kranovi koji određuju raspored i pomiču spremnike te utovaruju teret na brodove već kontroliraju singapursku luku, jednu od najuspješnijih u svijetu.

Novi modeli rasta 
Zemlje u razvoju u početnim stadijima rasta moraju shvatiti ove trendove. Radna snaga, bez obzira koliko bila jeftina, postajat će sve manje važan kapital za rast i povećanje zaposlenosti, a proizvodnja temeljena na ljudskoj radnoj snazi i okrenuta procesu postat će neučinkovit način ulaska zemalja u razvoju u svjetsku ekonomiju. Relokalizacija će postati svepristuna. Proizvodnja neće nestati, samo će iz nje nestati veći dio ljudske radne snage. Sve će zemlje biti primorane iznova osmisliti i izraditi svoj model rasta na temelju digitalnih tehnologija te ljudskog kapitala koji podržava njihovu uporabu i širenje. Svijet u koji stupamo je svijet u kojem će najmoćniji globalni tijekovi biti ideje i digitalni kapital, a ne roba, usluge i kapital u tradicionalnom smislu riječi. Prilagodba tome zahtijevat će promjene u načinu razmišljanja, politici, gospodarskim mjerama, ulaganjima, a vrlo vjerojatno i modelima zapošljavanja te distribucije. 

© Project Syndicate, 2014.