Otkako je izbila globalna financijska kriza, regulatorna tijela naporno rade da zbrinu velike svjetske banke. Temeljni je problem dobro poznat: vodeće banke dobivaju znatne poticaje za preuzimanje prekomjernog rizika.

Ako im se rizik isplati, njihovi dioničari ostvare strahovitu korist, baš kao i izvršni direktori i više vodstvo banaka, koji su obilno nagrađeni dionicama. Ako im se rizik ne isplati i banka propadne, vlada će vjerojatno platiti račun.

Zbog ovakvog spoja gospodarskih poticaja bankovni su menadžeri zapravo loši branitelji financijske sigurnosti. Zasigurno ne žele da im banka propadne, no ako je potencijalna korist dovoljno velika, za njih je to rizik koji se isplati preuzeti. Za taj je problem predloženo nekoliko rješenja, a neka – poput povećanja kapitalnih rezervi i ograničenja rizičnih ulaganja – već su na putu prema primjeni. Nedavno su se, pak, pojavila dva druga važna rješenja. Prvi i razvijeniji prijedlog podrazumijeva da banke preuzmu velike obveze putem dugoročnih obveznica, koje bi se financirale samo ako dobro posluju. Zapravo bi vlasnici dugoročnih obveznica jamčili za ostale dugove banke, pa tako i za one najriskantnije. Ako bi banka propala, vlasnici jamstvenih obveznica stabilizirali bi najproblematičnije elemente tvrtke.

Revidiranje naknada

Na udaru bi se našli vlasnici obveznica, a ne temeljno poslovanje banke. Zagovaratelji ovoga pristupa nadaju se da bi se time ublažio sustavni trošak neuspjeha banke. Također se nadaju da bi jamstva motivirala vlasnike obveznica da prate aktivnosti banaka i vrše pritisak na menadžere banaka da ograniče riskantno poslovanje. Drugo rješenje koje se razvija jest revidiranje naknada za bankare.

Višoj upravi banaka ne bi se plaćalo gotovinom ili imovinom, već dugoročnim obveznicama banaka, čime bi stekli udio u dugoročnoj stabilnosti banke umjesto u dugoročnoj cijeni obveznice.

Da banka propadne, ne bi mogla otplatiti obveznice, a menadžeri u čijem bi vlasništvu bile te obveznice bili bi utoliko siromašniji. Bankovna regulatorna tijela u SAD-u i u drugim zemljama trenutno ozbiljno razmatraju takve promjene, no još nisu odlučili do koje će se mjere zadirati u promjene sustava naknada.

Međutim, općenito bi se značajan dio plaće viših menadžera odgađao na nekoliko godina. Ako banka toliko ne bi preživjela, menadžeri bi ostali bez tog novca. To bi se moglo ostvariti putem nefinanciranih mirovinskih obveza, za koje banka ne treba unaprijed izdvajati novac. Banke kojima upravljaju menadžeri s većim udjelom nefinanciranih mirovina preživjele su krizu uspješnije nego ostale banke, a pretpostavlja se da je jači poticaj za očuvanje sigurnosti banke bio razlog tomu.

Agresivniji bi pristup bankarima omogućio naknadu u obliku istih obveznica koje jamče kratkoročne, nestabilne i riskantne dugove njihovih institucija. Uslijed toga bi menadžeri banaka imali osobni financijski udio u osiguranju da riskantne obveze ne propadnu, kao što se dogodilo tijekom financijske krize 2007. i 2008. godine.

Da se obveze pogoršaju, a banka propadne, menadžeri ne bi dobili naknadu. S obzirom na to da bi obveze jamčile ostalo poslovanje banaka, menadžeri bi, kako se očekuje, bili posebno oprezni u osiguranju osnovnog poslovanja.

Povećanje stabilnosti

Vežući plaće viših menadžera uz stabilnost banke, financijski će sektor, prema navodima zagovaratelja, biti prisiljen sam sebe nadzirati. Regulatorne mjere na temelju poticaja mogle bi učinkovitije povećati gospodarsku stabilnost nego očekivanje da regulatorna tijela prate riskantne aktivnosti banaka. Taj prijedlog nije savršen, utoliko više što bi naknada menadžera banaka i dalje bila vezana uz zaradu.

Naknada bankarima u obliku obveznica promiče sigurnost, no to ne znači da su regulatorna tijela lišena obveza. Unatoč tim izazovima, nova strategija naknade na temelju obveznica značajno bi povećala stabilnost banaka. Iako ne postoji srebrni metak za regulaciju banaka, pomna i pažljiva provedba takva sustava bila bi važan korak u pravom smjeru.

© Project Syndicate, 2014.