Mnogi Europljani prodrhte pri pomisli na vjerojatni ishod nadolazećih izbora za Europski parlament: veliku zastupljenost antieuropskih prosvjednih stranaka, koje će se gotovo neizbježno pokušati predstaviti kao pravi pobjednici. Politička se kriza u Europskoj uniji, međutim, neće riješiti silom.

A kriza je dubinska. U posljednje vrijeme upravo su antiEU stranke (Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj, Stranka za slobodu Geerta Wildersa u Nizozemskoj i Stranka za neovisnost Nigela Faragea u Velikoj Britaniji) najuspješnije u organizaciji te okupljanju u jedinstvenu političku “obitelj”. U međuvremenu su odavna uspostavljene obitelji, socijaldemokrati, liberali i blok Europske narodne stranke (EPP) pali u očima mnogih Europljana.

Populisti u usponu

Problem je u tome što su intelektualni i moralni temelji starih europskih stranaka posljednjih godina propali, dijelom i zbog neuspjeha ili nemogućnosti prilagodbe sustavu na razini Unije. Ne pokrenu li se vrlo brzo i vrate ugled vjerodostojnih i uspješnih zastupnika interesa birača, riskiraju pasti u političku pozadinu i omogućiti neodgovornim populistima da postupno postanu glavni igrači.

Uzmimo za primjer socijaldemokrate, čija je misija, povijesno gledajući, bila omogućiti redistribuciju resursa. Kako se u Europi takva redistribucija odvija na razini pojedinačnih zemalja, koja imaju potrebnu fiskalnu vlast, teško je to promatrati kao prikladan projekt za Europu u cjelini.

Možda doista jest nemoguće u sadašnjim uvjetima europeizirati socijaldemokraciju. Ako se Europa uspije dubinski integrirati, državnim vladama smanjit će se sposobnost redistribucije jer će pojedinci, poduzeća i radna mjesta moći vrlo jednostavno napustiti zemlje s višim stopama poreza, što se već dogodilo u državama poput Francuske.

Sposobnost ekonomskih liberala da se svide širem izbornom tijelu također je postala upitna. Neposredno nakon svjetske gospodarske krize glasači traže intervenciju države, što je znak da su mnogi izgubili povjerenje u preblago regulirane sustave prošlosti.

Konačno, tu su i snage Europske narodne stranke te stranaka desnog centra kršćanskih demokrata, koje su se pojavile u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata s vjerskim naglaskom na društvenu solidarnost koja je pružila alternativu nehumanom kolektivizmu fašizma i komunizma. No, otad je zapadna Europa postala sekularna, pojam temeljenja političkih odluka na katoličkom socijalnom učenju glasačima se čini krajnje neobičnim. Kao posljedica toga, stranke desnog centra doimaju se intelektualno tankima, kao stranke koje ne rade ništa, opiru se promjenama i ne nude nove zamisli.

Kako stvari sada stoje, antiEU stranke i njihovo gorljivo prihvaćanje ruskog predsjednika Vladimira Putina te njegovih krajnje antiliberalnih gospodarskih i društvenih mjera možda je jedino što ide u prilog uglednim političkim obiteljima. No, situacija se može promijeniti. Uz novu političku viziju oblikovanu trendovima i zahtjevima, Europa može stvoriti učinkovit politički sustav koji odgovara 21. stoljeću. 

Takva bi vizija, poput svih najuspješnijih europskih izuma, bila spoj francuskih i njemačkih ideja. Francuska je zahvaćena odjekom golemog uspjeha knjige ekonomista Thomasa Pikettyja “Kapital u 21. stoljeću”, u kojoj se analiziraju oblici rasta nejednakosti u razdoblju izostanka iznimnih razina gospodarskog rasta. Poruka te knjige, poziv na rješavanje problema rasta nejednakosti i na ostvarenje snažnijega gospodarskog rasta, ima značajne političke implikacije. No “piketizam” ne traži uvođenje poreza na dohodak, već poreza na bogatstvo.

Zamisao o uvođenju poreza na bogatstvo s ciljem rješavanja europske dužničke krize ima veliku podršku na istočnoj obali Rajne, ali iz nekih drugih razloga. Naime, Nijemci i dalje strahuju da će upravo oni morati izbaviti prekomjerno zadužene vlade južne Europe. Tvrde da bi takav transfer javnog duga bio nepošten, među ostalim, zato što je viši javni dug u tim zemljama obično popraćen višom razinom bogatstva kućanstava nego u sjevernoj Europi. Ovaj argument izveden u Bundesbanku podržava uvođenje poreza na bogatstvo.

Zapravo bi porez na bogatstvo doista mogao potaknuti gospodarsku aktivnost i rast. Prazne kuće i neobrađena polja, uobičajen prizor diljem južne Europe, razmjerno su sigurno ulaganje koje ne stoji mnogo zahvaljujući niskom porezu na imovinu. Viša stopa tog poreza potaknula bi vlasnike na prodaju, što bi dovelo do obnove i unapređenja, kako zemljišta, tako i građevina, te tako postalo veliki paket poticaja sam po sebi.

Poziv na buđenje

Kako bi se porez na bogatstvo koristio ponajprije za otplatu postojećih visokih javnih dugova, primjenjivao bi se u kontekstu zasebnih država članica. Njegov temelj u nekretninama znači da ne bi ovisio o neizvjesnom pokušaju oporezivanja mobilnog čimbenika proizvodnje. A predstavljanje tog poreza kao jednokratnog nameta u svrhu rješavanja problema naslijeđa loše politike iz 20. stoljeća poslužilo bi kao jamstvo da neće zadržati buduću gospodarsku aktivnost.

Nadolazeći izbori za Europski parlament mogli bi biti poziv na buđenje koji je proeuropskim strankama očajnički potreban. Srećom po njih, postoji sjajan način kako ujediniti temeljne francuske strahove glede opasnosti nejednakosti s temeljnim njemačkim strahovima vezanima uz prekomjerni javni dug. Upravo zato je vrlo izgledno da će porez na imovinu i porez na bogatstvo postati temelji novog političkog usklađivanja u Europi.

Project Syndicate, 2014.