Predstojeći izbori za Europski parlament, na kojima bi hrvatski građani trebali izabrati 11 svojih predstavnika u tom najvišem europskom zakonodavnom tijelu, otvaraju pitanje što hrvatsko gospodarstvo može očekivati u novom mandatu od svojih zastupnika, ali i Europske unije (EU) kao institucionalnoga i regulatornog okvira za svoje buduće djelovanje.

Pogled na dosadašnja iskustva u kratkotrajnom djelovanju hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, ali i praksa naslijeđena iz hrvatskog Sabora te proceduralni i regulatorni okvir koji definira okolnosti u kojima se donose odluke u europskim institucijama, može pomoći u prosudbi budućih učinaka naših zastupnika na promicanju interesa hrvatskoga gospodarstva.

Kako rade Francuzi?

Hrvatska kao mala zemlja i njezini zastupnici u Europskom parlamentu mogli bi svoju ulogu staviti u odnos prema ukupnom broju od 751 zastupnika, pri čemu svaki od naših zastupnika ima vrlo ograničene mogućnosti utjecaja na politike, interese i odluke u Europskom parlamentu, ali i drugim institucijama.

Sama aktivnost na plenarnim sjednicama Europskog parlamenta i broj javljanja za riječ ili duljina izlaganja kao mogući kriterij uspješnosti djelovanja u praksi su se pokazali sasvim nepouzdanima. Naime, iz inače precizne statistike moglo bi se zaključiti da Francuska temeljem relativno malobrojnih istupa svojih zastupnika na sjednicama Parlamenta ne ostvaruje odgovarajući utjecaj na europsku politiku i regulativu.

Istina je posve drukčija i moglo bi se, štoviše, reći da su vjerojatno iskusni francuski parlamentarci dobro upoznali procedure i načine aktivnog utjecaja na aktivnosti koje daju najbolje rezultate. To prije svega znači da Europsku uniju treba razumjeti kao vrlo složen sustav u kojem uz poznate institucije (Parlament, Komisiju i Vijeće) djeluje još šezdesetak važnih europskih institucija.

Zato je uspjeh europarlamentaraca znatno veći ako znaju procijeniti kakav utjecaj ima koje tijelo i u kojoj fazi treba djelovati znatno prije nego što svaki zastupnik može iskorisiti svoje najvažnije pravo, a to je da glasuje o nekom prijedlogu. Pritom treba imati na umu da u relevantnim institucijama Europske unije ima blizu tisuću takvih tijela: stručnih grupa, znanstvenih, savjetodavnih, regulatornih i upravljačkih odbora.

Da bi se moglo uspješno snalaziti i efikasno djelovati u šumi silnih radnih i stručnih tijela, vrlo je korisno biti umrežen u saveze sa zainteresiranim europskim stručnim i interesnim grupama na raznim područjima, posebno onima koja bi mogla biti važna i za interese hrvatskoga gospodarstva. To u praksi znači da treba detektirati koja su to od oko tisuću gospodarskih, interesnih i profesionalnih europskih udruženja sa sjedištem u Bruxellesu najpogodniji partner u djelovanju prema nekom cilju. Ponekad je doboro naći saveznike i među oko pet tisuća akreditiranih lobista i oko petnaest tusuća eksperata koji se u Bruxellesu bave raznim aspektima europskih odnosa.

Globalne teme u prazno

Kad se pogledaju hrvatske liste kandidata za Europski parlament, vrlo se brzo može uočiti da, uz vrlo rijetke iznimke, naši kandidati nemaju ni minimalna iskustva koja bi im otvarala put za snalaženje i efikasno djelovanje u šumi europskih institucija, njihovih tijela i velikog broja interesnih i lobističkih grupa. Da bi se, međutim, ocijenilo u kojoj mjeri naši europarlamentarci mogu uopće artikulirati gospodarske interese pojedinih grana i djelatnosti, trebalo bi vidjeti u kojoj mjeri su u svojem dosadašnjem radu bili povezani s hrvatskim gospodarskim organizacijama, poduzećima i poduzetnicima.

Ako bi se gospodarski interesi i angažiranost budućih hrvatskih europarlamentaraca mogli mjeriti temeljem iskustva koje hrvatsko gospodarstvo ima s hrvatskim političarima i zastupnicima u Saboru, onda će brigu za promociju hrvatskih gospodarskih interesa morati preuzeti poduzetnici i njihove organizacije, a europarlamentarci će se vjerojatno i ubuduće hvaliti dugom minutažom govorenja pred praznom dvoranom Europskog parlamenta o temama koje su “globalnog značaja”.