Nejasan jezik najuspješnije je sredstvo za stvaranje kaosa ili za olakšanje dogovora.

Ludwig Wittgenstein smatrao je da su filozofske zagonetke tek posljedica pogrešne uporabe jezika. Za razliku od toga, umjetnost diplomacije svodi se na pronalazak jezika koji može prikriti neslaganje. Oko jedne se ideje ekonomisti gotovo jednoglasno slažu, a to je da se, osim bogatstva mineralima, većina golemomg jaza između bogatih i siromašnih zemalja ne tiče ni kapitala ni obrazovanja već "tehnologije". Što je to tehnologija? Odgovor objašnjava neobičan konsezus među ekonomistima jer se "tehnologija" mjeri kao kategorija "ništa od navedenog", kao kakav ostatak (nobelovac Robert Solow nazvao ju je "ukupnom faktorskom proizvodnjom") koji ostaje neobjašnjen nakon kategorizacije drugih ulaznih stavki, kao što su materijalni i ljudski kapital.

'Mjera našeg neznanja' 
Kao što je Moses Abramovitz vješto zamijetio 1956., taj ostatak nije ništa drugo nego "mjera našeg neznanja". Stoga, iako se slažemo da izjava o tehnologiji kao temelju bogatstva naroda zvuči vjerodostojnije od priznanja neznanja, zapravo nije tako. I upravo se svojim neznanjem moramo pozabaviti. U svojoj važnoj knjizi W. Brian Arthur definira tehnologiju kao zbroj uređaja i inženjerskih praksi koji je dostupan određenoj kulturi. No, uređaje možemo spremiti u kontejner i prevoziti diljem svijeta, a recepte, nacrte i upute objaviti na internetu i ustupiti ih uz tek pokoji klik. Stoga bi internet i slobodna trgovina trebali svuda ustupati ideje i uređaje koje nazivamo tehnologijom. Štoviše, dobar dio teorije modernog rasta, počevši s istraživanjem Paula Romera potkraj osamdesetih, nastao je od ideje da proizvodnja raste uz pomoć ideja do kojih je teško doći, ali ih je lako kopirati. Upravo su se zato izumitelji morali štititi patentima i autorskim pravima ili subvencijama vlade. Ako je ideje lako kopirati a uređaje lako prevoziti, zašto među državama i dalje postoje razlike u tehnologiji? 

Sporo širenje  
Kad nešto poremeti povoljan prirodni poredak, ljudi tragaju za pričama s nekim zlokobnim silama. U knjizi Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona "Zašto nacije propadaju", primjerice, iznesen je argument da se tehnologija ne širi zato što vladajuća elita to ne želi. Nameću institucije koje iskorištavaju (loše), umjesto institucija koje uključuju (dobre), a kako bi tehnologija mogla ugroziti njihovu kontrolu nad društvom, odlučuju je isključiti. Kao Venezuelanac koji upravo promatra kako mu država propada, ne sumnjam da je u ljudskoj povijesti bilo mnoštvo trenutaka u kojima su vlastodršci sprječavali napredak. No, zapanjen sam kako često vlade koje prihvaćaju cilj zajedničkog rasta – Južnoafrička Republika nakon apartheida dobar je primjer – u tome ne uspijevaju. Takve vlade promiču školovanje, slobodnu trgovinu, pravo vlasništva, socijalne programe i internet, a gospodarstva njihovih zemalja i dalje ne napreduju. Ako tehnologiju čine samo uređaji i ideje, što ih sprječava u razvoju?

Problem je u tome što je ključna sastavnica tehnologije znanje, a to je sposobnost za obavljanje zadatka. A znanje, za razliku od uređaja i ideja, ne uključuje razumijevanje, niti se razumijevanjem može steći. Teniski prvak Rafael Nadal ne zna što to zapravo radi kad uspješno vrati servis. On to jednostavno zna; ne može to opisati riječima, a i da se potrudi, mi ostali svejedno ne bismo bili bolji igrači. Kao što znanstvenik i filozof Michael Polanyi komentira takvo prešutno znanje, znamo više nego što možemo izreći. Stoga nam ne trebaju iskorištavačka elita i druge zle sile kako bismo objasnili zašto se tehnologija ne širi. Tehnologija se ne može širiti jer zahtijeva znanje, a to je sposobnost prepoznavanja uzoraka i reagiranja učinkovitim mjerama. Riječ je o premreženosti kakva se uvježbava godinama. Zbog toga je širenje vrlo sporo: znanje se kreće u nova područja kad se onamo presele umovi koji to znanje čuvaju. Kad jednom onamo stignu, mogu poučiti druge. Štoviše, kako znanje postaje sve kolektivnije, a ne individualnije, širenje je još sporije. 

Kriva narav, ne politika 
Kolektivno znanje odnosi se na sposobnost obavljanja zadataka koje pojedinac ne može ispuniti, poput sviranja simfonije ili dostave pošte: ni violinist ni poštar ne mogu to sami. Društvo ne može oponašati ideju Amazona ili eBaya, osim ako mnogi njegovi građani nemaju pristup internetu, kreditne kartice i dostavne službe. Za novu tehnologiju potrebna je prethodna raširenost drugih tehnologija. Zato gradovi, regije i zemlje tehnologiju usvajaju postupno, stvarajući rast putem novog spoja znanja koje već postoji, uz mogući dodatak neke komponente (basist koji svira u kvartetu). No, ne mogu od kvarteta u jednom skoku prijeći u filharmonijski orkestar jer im nedostaje puno instrumenata i, što je važnije, glazbenika koji ih znaju svirati. Napredak nastaje kretanjem prema onome što teorijski biolog Stuart Kauffman naziva "bliskim mogućim", što znači da je najbolja metoda za istraživanje onoga što bi se u državi moglo ostvariti pretraživanje onoga što je već tamo. Politika možda uistinu sprječava širenje tehnologije, no u mnogočemu se tehnologija ne širi zbog same svoje naravi.  

Project Syndicate, 2014.