Da se vanzemaljac danas spusti u istočnu Aziju, pronašao bi regiju obojanu ubrzanim gospodarskim transformacijama, složenom geopolitičkom dinamikom i duboko ukorijenjenim povijesnim nesnošljivostima. Možda bi azijskim državnicima bilo od koristi sagledati regiju upravo iz te perspektive žele li osigurati nastavak pozitivnih trendova te usto zaustaviti neke opasnosti koje prijete iz prikrajka.

Naš vanzemaljski posjetitelj najvjerojatnije bi sletio u najveću državu istočne Azije, Kinu, gdje su tri desetljeća izvanrednog gospodarskog rasta uzdigla milijune ljudi iz siromaštva i iz krajnosti transformirala kinesko društvo. No usprkos tome Kina je zadržala svoj sinocentrički pogled na svijet, koji sada, čini se, pokušava nametnuti i susjedima. Naime, kako sve više ulaže u vojne resurse, poduzima i zapanjujuće odvažne korake ne bi li iskazala dominaciju nad morskim pravcima u svim smjerovima, što izaziva tjeskobu, ali i srdžbu kod njezinih regionalnih susjeda. U Japanu, kojega je Kina nedavno prestigla kao drugo po veličini gospodarstvo svijeta, posjetitelj bi našao zemlju koju više zanima kako očuvati životni standard građana i razmjerno stabilan politički sustav negoli gospodarska ili politička dominacija. Svejednako, Japan u isto vrijeme želi obnoviti svoj status u potpunosti nezavisne države, bez krivnje i obveza koje su izvirale iz zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata. 

Američki strah 
Južna Koreja također nastoji premostiti bolnu prošlost, u kojoj je bila bojište za kinesko-japanske i rusko-japanske ratove. Sa stajališta Korejaca, zbog tragedije koju je njihova zemlja trpjela tijekom posljednja dva stoljeća imaju pravo na to da njihovi susjedi prihvate korejsku verziju povijesti, napose dijela koji se tiče Drugog svjetskog rata. Posljedični razdor koji je nastao između Japana i Južne Koreje stvara problem za još jednog ključnog igrača u ovoj regiji, a to su Sjedinjene Američke Države.

Imajući u vidu smanjenu moć Amerike kao svjetskog predvodnika, ona se više no ikada mora osloniti na saveznike želi li osigurati da će se regionalna i globalna zbivanja odvijati u skladu s njezinim idealima i interesima, među kojima je očuvanje takozvanog Pax Americana koji oblikuje događanja u istočnoj Aziji još od Drugog svjetskog rata. Da onaj vanzemaljac koji upija sve te podatke donekle poznaje teoriju igara smjesta bi shvatio da se svi ciljevi relevantnih zemalja, bili oni teritorijalni ili povezani s poimanjem povijesti, ne mogu u potpunosti ispuniti u isto vrijeme. No izazov ide i korak dalje: sporovi vezani uz teritorij i povijest mogli bi se svesti na situaciju u kojoj su dobici i gubici jednaki ili još gore na zatvoreničku dilemu, u kojoj nepovjerenje i izdaja nameću previsoku cijenu svim uključenim stranama. Uzmimo za primjer kontroverzni posjet japanskog premijera Shinzo Abea hramu Yasukuni, koji odaje počast poginulima u službi carskog Japana od obnove Meiji do 1951., uključujući 14 ratnih zločinaca prvog reda iz Tihooceanskog rata.

Suprotno prevladavajućem tumačenju, Abeov posjet prošloga prosinca nije imao za namjeru veličati okrutne aspekte japanske povijesti ili opravdavati njegove ciljeve u Drugom svjetskom ratu, dapače, motivirala ga je iskrena želja da oda počast onima koji su žrtvovali živote za domovinu. Provodio je politiku vjernu načelima onoga što je Max Weber nazvao "etikom uvjerenja".No međunarodnu zajednicu to razlikovanje nije nimalo zanimalo. Osuda Abeova posjeta bila je očekivana od strane Kine i Južne Koreje, koje su iz prve ruke osjetile razaranja japanske vojske. No tek rijetki bi predvidjeli da će SAD preuzeti tako oštar ton i izraziti nezadovoljstvo u reakciji koja je najvjerojatnije bila vođena američkim strahom od narušavanja sve krhkijeg mira u ovoj regiji (a na određenoj razini možda i prisjećanjem na Japan kao neprijatelja koji je napao Pearl Harbor).

Propuštene šanse
SAD donekle ima pravo. Činjenica je da, bez obzira na namjere čelnika, ovakvi sporovi podrivaju suradnju i stvaraju situaciju u kojoj nitko nije na dobitku. Abe bi trebao detaljnije proučiti Weberovu "etiku odgovornosti", koja se, za razliku od etike uvjerenja, fokusira na posljedice poteza, a ne namjeru koja ih je ponukala. U tom pogledu, suprotstavljena teritorijalna potraživanja, poput onih između Japana i Kine glede otoka Senkaku (na kineskom Diaoyu) u Istočnokineskom moru, predstavljaju gotovo nesavladiv izazov, s obzirom da je praktički nemoguće postići kompromis. Upravo zato ovaj spor potiče rast tenzija između navedene dvije države te onemogućuje sposobnost jačanja suradnje na način koji bi im objema donio korist.Na primjer, kinesko teritorijalno potraživanje sprječava njezin pristup radnim mjestima, a time i vezanom znanju i iskustvu te transferu tehnologija koji bi se Kini ponudili uslijed produbljene gospodarske suradnje s Japanom. Isto tako, Japan propušta priliku da opskrbi Kinu alatima za smanjenje zagađenja zraka, koje se uvelike osjeti i na japanskom arhipelagu.

Na političarima i diplomatima je da pokrenu zemlje iz ovog pat položaja prema obliku uzajamno korisnih ishoda koji su gotovo uvijek dostupni putem trgovine i investicija. Srećom, premda Abea znaju kritizirati kao prevelikog domoljuba, on je u sjajnom položaju da odigra ključnu ulogu u jačanju japanskih gospodarskih odnosa sa susjedima. Zapravo u politici postoji zlatno pravilo da samo veliki domoljubi sumnjičavi prema ostatku svijeta ostvaruju takve povoljne ishode: američki predsjednik Richard Nixon otvorio je SAD prema Kini 1972., a Charles de Gaulle okončao je rat Francuske i Alžira. Možda baš vođe poput Abea, kineskog predsjednika Xi Jinpinga i južnokorejskog predsjednika Park Geun-hyea, državnika čije je domoljublje neosporno, mogu napraviti što je potrebno za transformaciju istočnoazijskih zemalja iz igre bez pobjednika u politiku u kojoj svi dobivaju. Naravno, vanzemaljce u istočnoj Aziji ne očekujemo tako skoro. No lako je zamisliti da bi i njima, kao i nama, bilo puno draže sletjeti u bogatu regiju u kojoj države surađuju na uzajamnu korist nego u zonu tinjajućih sukoba u kojoj sukobljena teritorijalna i povijesna tumačenja sputavaju goleme potencijale stanovništva. 

© Project Syndicate, 2014.