Najveći geopolitički rizik našega doba nije sukob između Izraela i Irana zbog nuklearnog naoružanja niti prijetnja kroničnih nereda unutar luka nestabilnosti koji se sada pruža od Magreba sve do Hindukuša. A nije to ni rizik novog hladnog rata između Rusije i Zapada zbog Ukrajine.

Naravno, sve su to ozbiljne prijetnje, ali niti jedna od njih nije opasna poput izazova održavanja mirnodopskog karaktera uspona Kine. Upravo zato je naročito uznemirujuće čuti kako japanski i kineski dužnosnici i analitičari uspoređuju bilateralni odnos tih dvaju država s onim Britanije i Njemačke uoči Prvog svjetskog rata. Naime, sporovi Kine i nekolicine njezinih susjednih zemalja u vezi spornih otoka i pomorskih teritorijalnih potraživanja samo su vrh ledenjaka. Kako Kina postaje sve moćnija gospodarska sila, bit će i sve ovisnija o pomorskim pravcima za uvoz energije i roba. To podrazumijeva potrebu za jačanjem ratne mornarice koja će štititi kinesku privredu od gušenja uslijed potencijalne blokade pomorskih pravaca. 

Zadržati stopu rasta
No ono što Kina smatra obrambenim imperativom moglo bi biti shvaćeno kao agresivni ekspanzionizam od strane njezinih susjeda te SAD-a. Dok bi Kina ono što SAD i njegovi azijski saveznici smatraju obrambenim imperativom, točnije jačanje vojnih kapaciteta u regiji s ciljem balansiranja kineskog uspona, mogla shvatiti kao agresivni pokušaj njezina sputavanja. Naravno, nije sudbinski određeno da će Kina i njoj suprotstavljene strane ponoviti greške iz prošlosti. Rastuća napetost još uvijek se može ublažiti trgovinom, investicijama i diplomacijom. No hoće li se zaista ublažiti? Europske države osnovale su institucije s ciljem promicanja mira i suradnje, što je dovelo do osnivanja gospodarske i monetarne, sada i bankarske unije, a u budućnosti možda i fiskalne te političke unije. No takve institucije ne postoje u Aziji, gdje dugovječne povijesne povrede između Kine, Japana, Koreje, Indije i drugih zemalja još uvijek tvore žive rane.

Čak i najvažnija dva američka saveznika, Japan i Južna Koreja, zapela su u gorkom sporu vezanom uz Korejke koje su prije i tijekom Drugog svjetskog rata bile primorane raditi u japanskim vojnim bordelima, usprkos službenoj isprici Japana otprije dvadeset godina. Zašto ove tenzije između velikih azijskih sila postaju sve ozbiljnije? Kao prvo, najveće azijske sile nedavno su dobile ili će uskoro dobiti novo vodstvo, puno više nacionalistički nastrojeno od prethodnika. Toj kategoriji pripadaju japanski premijer Shinzo Abe, kineski predsjednik Xi Jinping, južnokorejska predsjednica Park Geun-hye te Narendra Modi, koji će vrlo vjerojatno postati sljedeći indijski premijer. Drugo, svi ovi čelnici sada su suočeni s golemim izazovima koji proizlaze iz potrebe za strukturalnim reformama žele li održati zadovoljavajuću stopu rasta usprkos globalnim gospodarskim kretanjima koja narušavaju stare modele.

Drugačiji oblik strukturalnih reformi od ključne je važnosti za Kinu, Japan, Indiju, Koreju i Indoneziju. Ukoliko čelnici jedne ili nekoliko ovih zemalja zabilježe neuspjeh na gospodarskom polju, možda će iz političkih razloga biti prisiljeni krivnju prebaciti na inozemne "neprijatelje". Treće, brojni američki saveznici u Aziji (i drugdje) pitaju se je li nedavni američki strateški "zaokret" prema Aziji vjerodostojan. S obzirom na nejak američki odgovor na krize u Siriji, Ukrajini i nekim drugim geopolitičkim žarištima, američka "sigurnosna dekica" u Aziji doima se punom rupa. Kina sada ispituje vjerodostojnost američkih jamstava, čime jačaju izgledi da će američki prijatelji i saveznici, počevši s Japanom, možda morati veći dio svojih sigurnosnih potreba preuzeti u vlastite ruke.

Bez regionalnih institucija
Za razliku od Europe, gdje je Njemačka preuzela krivnju za užase Drugog svjetskog rata te time doprinijela ostvarenju nastojanja da se osnuje Europska unija, među azijskim zemljama ne postoji takav povijesni sporazum. I u generacije koje su udaljene od užasa ratova iz prošlosti usađene su predrasude i nesnošljivost, a institucije sposobne za jačanje gospodarske i političke suradnje tek su u pelenama. Ovo je kombinacija čimbenika kojom se riskira mogućnost vojnog sukoba u ključnim regijama svjetskog gospodarstva. Kako da SAD uvjerljivo izvede jačanje vlastite prisutnosti u Aziji bez da ne uznemiri Kinu koja bi to mogla shvatiti kao pokušaj sputavanja, odnosno da ne uzruja vlastite saveznike koji bi isto mogli shvatiti kao popuštanje Kini?

Kako da Kina izgradi legitimnu obrambenu vojsku kakvu zaslužuje bez izazivanja straha kod susjeda i SAD-a da zapravo pokušava zauzeti sporne teritorije te da teži strateškoj hegemoniji u Aziji? Nadalje, kako da ostale azijske sile vjeruju SAD-u da će podržati njihove opravdane sigurnosne strahove, a ne jednostavno ih prepustiti kineskoj dominaciji? S obzirom da izostaje potpora regionalnih institucija, preostaje malo toga što ima sposobnost osigurati da će želja za mirom i općom dobrobiti prevladati nad uvjetima i inicijativama koje naginju prema sukobima i ratu.

© Project Syndicate, 2014.