Tražio sam posao jedno tri mjeseca, poslao 15 do 20 molbi preko e-maila, i bio je jako slab odaziv, ali to je problem svih mladih u Hrvatskoj.Pronalaženje posla mladim ljudima je u Hrvatskoj generalno veliki problem, ako se još radi o osobama s invaliditetom (OSI), onda to ponekada postaje nemoguća misija. No, da je moguće i aktivno uključivanje na tržište rada osoba s umanjenom tjelesnom sposobnošću pokazuje i primjer Karla Antolkovića (25) iz okolice Zagreba koji, usprkos cerebralnoj paralizi, već niz godina radi na raznim poslovima, trenutno u financijama Udruge za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli.

Koliko vam vaša invalidnost dopušta normalne društvene aktivnosti?
Iako imam cerebralnu paralizu od rođenja, a ima puno vrsta cerebralne paralize, ja gotovo i nemam poteškoća u usporedbi s drugima koji se nose s time. Mogu samostalno hodati, obavljati gotovo sve poslove, no oni poslovi koji zahtijevaju malo preciznosti – tu imam malih problema radi mojih motoričkih smetnji. No, uz malo pomoći i asistenture, sve je moguće riješiti, tako da sam jako aktivan i normalno funkcioniram u svakodnevnom životu – putujem samostalno, družim se s ljudima, dakle sve kao i svi moji vršnjaci.

S kakvim poteškoćama ste se susretali tijekom školovanja?
Budući da sam cijelo vrijeme – do svog studija – išao u specijalne škole (znači prilagođene škole za osobe s invaliditetom, ne po načinu učenja i smanjivanjem gradiva, nego u toj mjeri da nas ima puno manje u razredu nego u normalnim školama, pa se može malo više raditi na nekom području), nisam imao nekakvih problema s učenjem, budući da si na neki način zaštićen od tog vanjskog svijeta, da tako kažem, tj. od "normalnih" ljudi bez invaliditeta, jer sam se više-manje kroz školovanje družio s OSI-ma. Naravno, imao sam ja i izvan škole prijatelje bez invaliditeta, ali normalno, puno više njih u školi.

Kako ste se snašli na studiju?
Godine 2008. upisujem na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu stručni studij, jer sam znao da nisam neki ljubitelj knjiga, i da mi je pametnije odmah upisati nešto što traje tri, a ne pet godina, i da sam s tim gotov što prije, te da mogu krenuti nešto raditi. Tako sam 2008. krenuo studirati, i tu su počeli mali problemi, jer je dosta velika promjena od pet učenika u razredu biti među 500 učenika u kongresnoj dvoranu, ili za jedan ispit umjesto 20 stranica, pripremiti 100 stranica. Bilo je i dosta predmeta gdje sam kroz srednju školu imao jako dobre ocjene, a na fakultetu sam jedva davao te ispite. S druge strane, bila je primjerice 'Gospodarska matematika' koju sam morao znati "k'o piti vodu" u srednjoj školi, a dok sam došao na faks, gotovo nisam niti učio za ispit nego sam samo izašao i položio. Tako da to ovisi od profesora do profesora koliko su zahtijevali od nas u srednjoj, toliko nam je bilo lakše ili teže na fakultetu… Tako da mi je trebalo dosta da se od jedne male sredine prebacim u veću, i da se naviknem studirati kao i svi studenti. Tako da nisam imao neke velike razlike između polaganja, bile su neke manje iznimke, a i to ću objasniti. Iznimka je bila u tome što se moralo na drugačiji način pripremiti ispit, recimo: ako je bio ispit esejskog tipa, ja sam molio profesore da mi se da taj ispit na drugačiji način (razlog tome što dosta sporije pišem, pa to i potraje), ali da se isto znanje zahtjeva od mene, kao i kod drugih studenata… Pa tako, ako bi bio esejski zadatak, ja bih ga dobio 'na zaokruživanje'. Koliko je to bilo pošteno prema kolegama, o tome bi se dalo razglabati, jer i oni i ja nismo znali kakva ću pitanja dobiti, od početka knjige, ili kraja. Hoću reći da sam se isto morao pripremiti za ispit kao i druge kolege i položiti taj ispit. Tako da s profesorima nikad nisam imao problema, uvijek sam se s njima lako dogovorio – ali da je pošteno, ili bi jednostavno tražio da mi se produlje trajanje pisanja ispita, i to su mi uvijek dopustili.

Kakve su vam profesionalne ambicije?
Profesionalne ambicije sam razvio, mogu slobodno reći, zahvaljujući udruzi Zamisli, jer sam kao student trebao na drugoj godini studija na praksu, a bio sam član te udruge. Došao sam do udruge, rekao da mi treba praksa na području financija i računovodstva i Svjetlani (predsjednici udruge) se to svidjelo. Ja sam isprva došao 'samo da se to odradi' (kao i dosta studenata) ali što sam više počeo shvaćati način funkcioniranja udruga na području financija, to mi se više svidjelo, tako da od 1. travnja radim kao zaposlenik Udruge.

Jeste li tražili posao i prije nego što ste došli u Udrugu?
Najviše poslova sam radio za udrugu Zamisli kao student na različitim poslovima. Prvo je bilo izrada internet stranice za Udrugu, pa izrada raznih statistika, ali bilo je i slučajeva kada sam 'visio' po internetu i tražio neke poslove. Činjenica je da nije lako naći studentski posao, pogotovo ako si osoba s invaliditetom. Nudi se dosta poslova koji su u skladištu, pa razgovor u call centru (npr. ja i malo teže govorim, tko će mene razumjeti), pa konobarenje i slično. Tako da nisam nikada dobio posao preko SC-a, s obzirom na to da nisam znao kako s njima, a ni oni ne znaju kako ja funkcioniram i što mogu. Sve je išlo preko poznanstava i dobrih odnosa – 'Karlo, imam posao neki za tebe, jel' mi možeš donijeti ugovor i idemo raditi'. Tako da sam preko SC-a radio za 3-4 različite organizacije.

Za kakve poslove ste uglavnom slali molbe?
Tražio sam posao jedno tri mjeseca, poslao 15-20 molbi preko e-maila, i bilo je jako slab odaziv. Dobio sam svega 2-3 negativna odgovora, ali mislim da je to normalna stvar u Hrvatskoj, da se šalju okolo molbe, a da se na njih nikada ne dobije povratna informacija. Tako da to nema nikakve veze s time jesi li osoba s invaliditetom ili nisi. S druge strane, nisam previše gurao u molbama 'JA SAM OSOBA S INVALIDITETOM' i u tom stilu.