Premda se američka Banka saveznih rezervi pretvara da ne vidi učinke prelijevanja svoje monetarne politike, ostatak svijeta zabrinut je zbog učinaka koje će obrati u protoku kapitala ostvariti na gospodarstva u usponu.

Hoće li rezerve u stranim valutama koje su ove države nagomilale u posljednjih nekoliko godina biti dovoljne za zaštitu njihovih financijskih sustava sada kada se likvidnost vraća natrag prema razvijenim gospodarstvima?Kratko i jasno: ne, i to jer prekomjerno osiguranje vlastitih sredstava u konačnici donosi više štete nego koristi. Kako bi se prekinuo destabilizirajući ciklus kratkoročnog protoka kapitala i prekomjernog gomilanja rezervi u stranim valutama, Međunarodni monetarni fond će uz svekoliku potporu skupine G-20 morati osmisliti nova pravila za prelijevanja u monetarnoj politici

Povratak ravnoteži
Ozbiljne krize ostavljaju pečat na psihi nacije. Krajem 1990-ih su uslijed valutne i bankarske krize koja je poharala azijska gospodarstva čelnici tih najteže pogođenih država došli do vrlo jednostavnog zaključka: osiguranja nikad previše. Iako je uvođenje plutajućih kamatnih stopa odstranilo potrebu za zaduživanjem u stranim valutama (a time i potrebu za osiguranjem), političko poniženje gubitka suverenosti, odnosno predaje dijela suverenosti MMF-u, premda samo privremeno, bilo je toliko razorno da su se gospodarske muke vezane uz uspostavu goleme ratne škrinje u stranim valutama doimale vrijedne muke. Međutim, čelnici ovih zemalja nisu bili svjesni krajnjih posljedica.Gomilanje zaliha u stranim valutama spušta valutni tečaj, što se na prvi pogled čini kao mjera uravnoteženja. No snažnije valute tržišta u usponu bi tijekom 2000-ih vjerojatno dovele do ranijeg rebalansa prema domaćoj potražnji.

A da su sporne zemlje manji dio stranih rezervi reciklirale u obveznice američkog ministarstva financija, agencijske obveznice i vrijednosnice zajmova bez jamstava, američke kamatne stope vjerojatno bi ostale više, što bi značilo da bi viškovi po tekućim računima gospodarstava u usponu ranije pali, a deficiti razvijenih ekonomija se smanjili, čime bi se vratilo stanje bar donekle nalik na ravnotežu. No, naravno, to se nije dogodilo, nažalost po globalnu financijsku stabilnost.Nadalje, gomilanje osiguranja može potaknuti konkurentnost nalik utrci u naoružanju. Bilo radi sprječavanja pojave neprikladnih jamstava ili izbjegavanja izvoznog udjela, značajne intervencije na valutnom tržištu postale su općeprihvaćene među azijskim gospodarstvima u usponu kao prirodni odgovor na velike priljeve kapitala, što je u izravnom proturječju s činjenicom da su se te zemlje obvezale na plutajući valutni tečaj

Slabljenje valuta
S obzirom na to da su ustrajne valutne intervencije ublažile nepostojanost, potaknule su nikad veće priljeve kapitala pod pretpostavkom manjih rizika. Istodobno su valute država koje su odabrale ne intervenirati postale mete špekulativnih priljeva zbog očekivanja da će istima porasti vrijednost. Drugim riječima, do prelijevanja nije došlo samo između naprednih gospodarstava i onih u razvoju, nego i među tržištima u usponu međusobno. Unatoč svemu navedenom, zemlje poput Južne Afrike i Meksika, koje su odabrale odreći se intervencija, umnogome su ostvarile bolje rezultate od zemalja kojima su intervencije prešle u naviku. Obje navedene zemlje nisu osjetile značajnije posljedice slabljenja valuta koje je uslijedilo nakon što je Banka saveznih rezervi prošloga svibnja objavila da će početi smanjivati otkup dugoročnog kapitala. Istinski plutajući valutni tečaj općenito je poslužio svrsi: uklonio je potrebu za gomilanjem vanjskog duga, potaknuo fleksibilnost unutar realne ekonomije te promicao razvoj dubinskog i likvidnog tržišta kapitala.

Druga posljedica osiguranja vlastitih sredstava ukorijenjena je u tobože hvalevrijednom cilju očuvanja državnog suvereniteta. Točnije, vlade katkad, osobito u vrijeme izbora, dođu u iskušenje da osiguranje upotrijebe kao zamjenu za prilagodbu umjesto da njime pokušaju ublažiti posljedice šokova ili podrže gospodarski rebalans. Alternativa u obliku "unajmljivanja" osiguranja od strane multilateralnih tijela poput MMF-a zahtijevala bi ispunjenje određenih obveza vezanih uz reforme.  Činjenica je da politika osiguranja gospodarstava u usponu, poput iznimno blage monetarne politike američke Banke saveznih rezervi, potiče stvaranje povratne petlje. Premda bi svaki prijedlog prepuštanja dijela suverenosti na području monetarne politike bio ludo odvažan, određena pravila zaista su potrebna kako bi se prelijevanja ograničila, a to su pravila koja bi trebala doći iz reformiranog MMF-a uz potporu američkog Kongresa u obliku dugo očekivanog povećanja kvota.

Ublažavanje rizika
Točnije, MMF bi trebao postati odgovoran za procjenu učinka prelijevanja te stoga i mobilizaciju potpore likvidnosti za ranjiva gospodarstva, bilo putem zamjene valute središnjih banaka ili putem tijela za likvidnost samog MMF-a. Takav oblik multilateralnog jamstva umanjio bi potrebu za jačanjem osiguranja od strane država samih, a bez uplitanja u njihovu suverenost. Naravno, takva pravila ne bi u potpunosti zaštitila gospodarstva od prelijevanja monetarnih mjera koje su neizbježna sastavnica procesa prilagodbe svakog gospodarstva. No doprinijela bi ublažavanju repnih rizika kakvi već dvadesetak godina more financijski sustav. Ovaj začarani krug nepostojanih protoka kapitala i prekomjernog gomilanja jamstava može se konačno prekinuti samo dobro osmišljenim i postavljenim mehanizmom za upravljanje učincima prelijevanja.

© Project Syndicate, 2014.