Renato Šarc jedan je od istaknutijih europskih stručnjaka na polju gospodarenja otpadom. Trenutno se nalazi na doktorskom studiju montanističkih znanosti i predaje na Montanuniversitaetu Leoben – smjer: Gospodarenje otpadom. Od 2013. godine obavlja dužnost posebnog savjetnika ministra zaštite okoliša i prirode Republike Hrvatske. Za Poslovni dnevnik govori o razvoju tog sektora u Hrvatskoj.

Zašto je propisana primarna selekcija otpada od strane građana kad danas postoje i tehnologije koje mogu miješani komunalni otpad sortirati na upotrebljive sirovine?
Primarnom selekcijom otpada na mjestu nastanka osigurava se visoka čistoća frakcija korisnog, za recikliranje podobnog otpada. Najvažnije je da se odvoji mokra frakcija poput biootpada, ostataka hrane, higijenskih proizvoda itd. od korisnog otpada poput papira, metala, tekstila itd. Ovisno o isplativosti sustava, a posebno logistike u procesu skupljanja otpada, zemljopisnom položaju, načinu na koji građani žive, količini i sastavu otpada koji proizvode itd. može se primijeniti i sustav "suhe" i "mokre" kante, dok se staklo u većini slučajeva zasebno zbrinjava. Dakle papir, tekstil, plastika, metal itd. odlažu se u "suhu" kantu, a ostali otpad odlaže se u "mokru" kantu. Kod tehnologija koje mogu miješani otpad sortirati na upotrebljive frakcije potrebno je naglasiti da te frakcije nakon izdvajanja iz miješanog otpada imaju nižu kvalitetu, a s time i nižu tržišnu cijenu od frakcija koje se dobiju u sustavu odvojenog skupljanja otpada na mjestu nastanka zbog prisutnosti biootpada i ostale tzv. mokre frakcije. Za izdvajanje pojedinih frakcija iz miješanog otpada potrebno je mnogo ljudi koji rade na sortirnim trakama i/ili moderne tehnologije koja odvaja npr. miješani papir u razne frakcije sukladno kvaliteti potrebnoj u procesu recikliranja. Udio izdvojenog korisnog otpada je manji naspram količinama koje se dobivaju odvojenim skupljanjem otpada.

Mnogi građani strahuju kako će uvođenje sustava odvojenog zbrinjavanja otpada rezultirati poskupljenjem usluga čistoće. Jesu li ti strahovi opravdani i koja su europska iskustva?
Kao prvo, ovdje je potrebno navesti da sustavom koji se danas primjenjuje, znači zbrinjavanjem neobrađenog otpada na odlagališta ne rješavamo problem današnjice, nego samo odgađamo na sljedeće generacije, koje će morati više platiti da bi se s jedne strane negativni utjecaji na okoliš i zdravlje ljudi sa "starih" odlagališta smanjili, a s druge strane da se "stara" odlagališta čak i u potpunosti saniraju. Također je potrebno naglasiti da u većini gradova Hrvatske već postoje kontejneri za odvojeno skupljanje otpada koji često stoje poluprazni i od strane građana nedovoljno iskorišteni. Razlog tome je između ostalog taj što građani iz raznih razloga nisu motivirani da odvajaju otpad i zato što nema financijske motivacije poput povratnih naknada kao s npr. PET-bocama. Kod novog formiranja cijena i uspostave sustava odvojenog skupljanja otpada postat će motivirani isto kao i u drugim EU državama. Dio sustava koji kod uspostave odvojenog skupljanja poskupljuje je kontejner za miješani komunalni otpad te što se više korisnog otpada odvoji to manji volumen ili manja količina "skupljeg" miješanog otpada nastane. Isti princip primjenjuje se i u drugim državama EU.. 

U nekim naseljima ili dijelovima gradova, kao što je centar Zagreba, postoji i logistički problem sa smještajem različitih vrsta kontejnera. Kako to riješiti?
Ovakav slučaj često je viđen u većim gradovima diljem EU. Ovisno o gustoći naseljenosti tog dijela grada i potrebnome broju kontejnera to se rješava tako da se odvojeno, na većem broju lokacija, skupljaju samo najvrijednije i najčišće frakcije poput papira i pojedinih frakcija plastike, u većini slučajeva samo boce, dok se staklo i tekstil skupljaju na rijeđim lokacijama tzv. zelenim otocima. Ostale vrste otpada skupljaju se u jednom kontejneru za miješani komunalni otpad. Miješani komunalni otpad obrađuje se u mehaničko-biološkom postrojenju ili u postrojenju za energetsku oporabu otpada, tzv. spalionici otpada. Takav sustav biti će potrebno primijeniti i u Gradu Zagrebu, ali i u drugim većim i logistički izazovnim dijelovima gradova diljem Hrvatske. 

Je li moguće uvesti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom bez elementa energetske oporabe?
Cjeloviti sustav gospodarenja otpadom bez energetske oporabe nije moguć! Moderni i prije svega cjeloviti sustav gospodarenja otpadom kombinacija je materijalne i energetske oporabe. Ta dva procesa usko su povezana u sustavu gospodarenja otpadom, dok njihovog suparnika u razvoju predstavlja odlagalište neobrađenog otpada. U članicama EU koje imaju visokorazvijeni sustav gospodarenja otpadom zapravo se radi o gospodarenju sirovinama i energijom i to predstavlja ključnu razliku naspram trenutnog sustava u Hrvatskoj gdje se gospodari odlaganjem neobrađenog otpada na odlagališta. U Hrvatskoj se trenutno odlaže preko 90% neobrađenog otpada, a npr. u Austriji, predvodnici modernog gospodarenja otpadom, manje od 1%, a ostatak se oporabljuje materijalno  – 51%, energetski  – 40% i zbrinjava kao obrađeni otpad  – 8%. 

U Hrvatskoj postoji ozbiljan zazor javnosti prema spaljivanju otpada. Je li opravdan? 
Kod odgovora na ovo pitanje potrebno je uzeti u obzir dva gledišta. Prvo, utjecaj iz gospodarenja otpadom na prirodne resurse, vodu, tlo, zrak te životinjski, biljni i ljudski svijet mora biti minimalan koliko god je to moguće. Iz tog razloga propisuju se stroge granične vrijednosti za postrojenja i vrše razne kontrole i ispitivanja. Drugo, potrebno je uzeti u obzir isplativost postrojenja, odnosno koliko je potrebno uložiti da bi se zakonom utvrđeni uvjeti mogli ispuniti te koju tehnologiju za to treba odabrati. Današnja tehnologija za obradu otpadnih plinova i otpadnih voda je na najvišoj tehnološkoj razini. Svaku otpadnu vodu ili plin moguće je obraditi, mjeriti i kontrolirati, što je glavna i ključna razlika između takvih postrojenja i odlagališta neobrađenog otpada. Najveći problem za građane je strah od nepoznatog. Samo spaljivanje otpada znači mnogo nepoznatog. Dok se jedne strane otpad doživljava kao vrlo opasan materijal s druge strane spaljivanje otpada se prikazuje kao ono čija su posljedica dim i otrovni plinovi. Oba navedena slučaja, dakle sastav otpada i rad postrojenja za (su)spaljivanje nisu poznati većini građana. 

Postoji li mogućnost da se, umjesto spaljivanja u Hrvatskoj, taj dio goriva iz otpada naprosto izvozi u druge zemlje? 
Da, mogućnost izvoza goriva iz otpada postoji i primjenjuje se u europskoj praksi. S jedne strane izvozom goriva iz otpada u države koje imaju kapacitete za spaljivanje pomaže se državama da ispune svoje ciljeve poput smanjivanja količine otpada koji se odlaže na odlagališta. Konkretan primjer je Velika Britanija koja izvozi goriva iz otpada u Nizozemsku. S druge strane postoje kapaciteti za industrijsko suspaljivanje u državama koje još nisu implementirale gospodarenje sirovinama i energijom te one uvoze goriva iz otpada iz razvijenijih država. Konkretan primjer je uvoz goriva iz otpada u Slovačku iz Austrije.