Javni su mirovinski sustavi diljem svijeta u financijskim neprilikama. Zbog sve dulje očekivane životne dobi broj umirovljenika raste brže nego porezna dobit kojom se financiraju naknade. Američki Kongresni ured za proračun predviđa da će razmjerni trošak starosne mirovine u sklopu programa socijalne skrbi u sljedećih 25 godina porasti za više od četvrtine, od 4,9 posto BDP-a danas na 6,2 posto 2038. godine. Kako porezni dohodak koji je namijenjen programu socijalne skrbi ne raste automatski brže od BDP-a, treba smanjiti stopu rasta naknada ili povećati porezne stope. Jedan je razlog za brz rast naknada njihova prilagodba na inflaciju. 

Pretjerano indeksiranje
Prema postojećem američkom zakonu, umirovljeničke se naknade automatski prilagođavaju povećanju tradicionalnoga indeksa potrošačkih cijena. Međutim, stručnjaci su davno zaključili da indeks potrošačkih cijena prikazuje veće povećanje troškova života nego što stvarno jest te da bi pretjerano indeksiranje naknada trebalo korigirati. Dio problema jest u tome što indeks potrošačkih cijena ne odražava promjenu sastava kupnje potrošača kroz vrijeme uz razmjernu promjenu cijena. Administracija predsjednika Baracka Obame u početku je slijedila savjete stručnjaka i tvrdila da bi tradicionalni indeks potrošačkih cijena trebalo zamjeniti preciznijom mjerom, prosječnim indeksom potrošačkih cijena.

Iako bi to smanjilo godišnju stopu povećanja naknada za samo 0,25 %, izdaci bi za program socijalne skrbi i drugih programa indeksiranih na inflaciju u sljedećih deset godina bio preko 200 milijardi dolara niži. Primjenom prosječnog indeksa potrošačkih cijena na prilagodbe poreznog razreda u istom bi se razdoblju prikupilo više od 100 milijardi dolara. Međutim, postoji drugi, dublji razlog zašto tradicionalni indeks potrošačkih cijena stvarni trošak življenja prikazuje većim nego što jest: ne odražava precizno uvođenje nove robe i usluga ili poboljšanja postojeće robe i usluga. Stoga je šteta što je predsjednik Obama nedavno povukao prijedlog promjene tradicionalnog indeksa odlučivši se za političku gestu "zaštite naknada socijalne skrbi" umjesto za odgovorniju politiku ispravljanja načina na koji naknade i porezi odražavaju porast cijena. 

Kongres djelovao odgovorno
No važnija je reforma za stabilizaciju financiranja mirovinskog sustava prilagodba naknada porastu očekivane životne dobi. Kad je SAD tridesetih godina prošlog stoljeća stvorio sustav socijalne skrbi, zakon je odredio da će se naknade isplaćivati umirovljenicima u dobi od 65 godina. Očekivana je životna dob nakon toga rasla za godinu po desetljeću, a danas je za dob od 65 godina šest godina veća nego što je bila 1940. Povećanje broja umirovljeničkih godina gurnuo je sustav socijalne skrbi u financijske nevolje. Američki je Kongres reagirao 1983. godine postupnim povećanjem dobi za punu naknadu sa 65 na 67 godina. Oni koji žele u mirovinu sa 62 godine i dalje to mogu s aktuarno poštenim smanjenjem naknade, a u suprotnome mogu dulje raditi i primiti više naknade.

Naravno, odluka o povećanju dobi za punu naknadu nikad ne bi bila politički popularna pa je Kongres stoga oprezno odgađao početak postupne prilagodbe, primjenjujući je samo na one koji su u doba donošenja zakona bili mlađi od 45, a promjena bi se u potpunosti provela tek 2027. godine. Uslijed toga veći dio javnosti čak deset godina nakon zakona iz 1983. nije bio svjestan da će dob za punu mirovinu s vremenom porasti. Kad su anketari ispitali glasače bi li podržali povećanje dobi za starosnu mirovinu radi poboljšanja financijske stabilnosti programa, njihovi su odgovori u velikoj većini bili negativni. Međutim, politički je ključna činjenica da nijedan član Kongresa ni u jednom trenutku nije predlagao da se zakon odgodi ili da se ukine porast dobne granice za punu mirovinu. Kongres je odgovorno djelovao na usporavanje rasta naknada iako bi smanjenje dobi za starosnu mirovinu bio politički popularan potez. Otkako je zakon iz 1983. godine stupio na snagu, očekivana se životna dob u starosti od 67 godina povećala za još tri godine, na 85 godina. Nema razloga ne misliti da očekivana životna dob u budućnosti neće nastaviti rasti za godinu po desetljeću.

Očito je rješenje trenutnog i budućih financijskih problema sustava socijalne skrbi ponoviti zakon iz 1983. postupnim povećanjem dobne granice za punu mirovinu sa 67 na 70 uz odgovarajuće aktuarne prilagodbe za ranije i kasnije mirovine. S obzirom na to da je očekivana životna dob u dobi od 67 godina otprilike dodatnih 18 godina, time bi se prosječna životna naknada smanjila za šestinu (trenutna vrijednost smanjenja naknade zapravo je viša s obzirom na to da smanjenje nastupa na početku umirovljenja).Bilo bi još bolje izbjegavati buduće političko pozicioniranje momentalnim provođenjem zakona koji automatski povećava dobnu granicu za punu mirovinu tako da prosječna očekivana životna dob na toj razini bude stalna te da iznosi 15 godina. Neki se stručnjaci principijelno protive povećanju životne dobi za punu mirovinsku naknadu jer neke skupine s niskom stopom dohotka ne dožive povećanje od jedne godine po desetljeću. Jednostavno bi rješenje bilo povezati dob isplate pune naknade s prosječnom životnom zaradom svakog pojedinca. 

Stabilizacija naknada
Dublja bi reforma bio pomak od čistog sustava plaćanja u hodu prema mješovitom sustavu koji trenutne naknade spaja s investicijskim osobnim umirovljeničkim računima. Takvi bi investicijski anuiteti bili prirodan nadomjestak nižim naknadama za plaćanje u hodu koji bi bili rezultat povećanja dobi za punu mirovinu. Umirovljenici očito zaslužuju da ih se unaprijed obavijesti o smanjenju naknada, i zato je za SAD i mnoge druge zemlje svijeta važno da djeluju sada radi stabilizacije budućih mirovinskih naknada. 

© Project Syndicate, 2014.