Prema odluci Vrhovnog suda RH br. Revr-769/2011, sud je zaključio da time što je tužiteljica faktično radila kod tuženika do 31. ožujka 2010. nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 10. st. 5. Zakona o radu jer su stranke cijelo vrijeme pregovarale o statusu tužiteljice kod tuženika, odnosno u konkretnom slučaju nisu izostali savjesnost i poštenje poslodavca jer je namjeravao s tužiteljicom sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme, odnosno za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010.

Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZR, ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, a čl. 10. st. 5. ZR propisano je ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Sporno je je li radom kod tuženika i nakon 1. siječnja 2010. došlo po zakonu do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Pravilno je drugostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 10. st. 5. ZR odbio tužbeni zahtjev.

Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na to da su stranke prije isteka ugovora o radu koji je bio sklopljen na određeno vrijeme vodile razgovore o isteku toga ugovora o radu i o značenju toga za tužiteljicu jer prestaje raditi kod tuženika, tuženik je u pokušaju da riješi radnopravni status tužiteljice, a ne da bi zlorabio institut rada na određeno vrijeme, ponudio tužiteljici sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme.