Prvo plinarsko društvo (PPD) tvrtka je osnovana prije nešto više od deset godina sa svrhom plinofikacije Vukovarsko-srijemske županije.

Danas, uz 600-tinjak kilometara plinske mreže na koju je spojeno 10 tisuća potrošača, PPD je drugi najveći opskrbljivač plinom u Hrvatskoj, iza donedavnog monopolista Ine, te najveći uvoznik tog energenta u Hrvatsku. Rapidni poslovni uspon PPD-a sazdan je na otvaranju domaćeg tržišta prirodnog plina. Najuspješniji akter tog procesa bio je, kao zastupnik velikih svjetskih kompanija, poput ruskog Gazproma i njemačkog E.ON Ruhrgasa, upravo PPD. U samo nekoliko godina prihodi tvrtke udvadeseterostručeni su do razine od 900-tinjak milijuna kuna, a na čelu te ekspanzije nalazi se Pavao Vujnovac, 39-godišnji osječki ekonomist koji se svojedobno u PPD-u zaposlio kao komercijalist bez značajnijeg znanja o trgovini energentima.

Ipak, u samo nekoliko godina nakon što je zasjeo na čelo tvrtke od poduzeća u financijskim problemima uspio je napraviti dobrostojećeg i profitabilnog igrača na tržištu prirodnog plina u Republici Hrvatskoj. Danas ga se smatra jednim od najboljih poznavatelja plinskog biznisa u Hrvatskoj, a u intervjuu za Poslovni dnevnik govori o smjeru kretanja domaćeg plinskog sektora, cijeni prirodnog plina i budućim planovima svoje kompanije. 

Kako komentirate Vladinu odluku da za tri godine odgodi otvaranje domaćeg tržišta plina za kućanstva. Hoće li to poremetiti vaše planove poslovnog razvoja? 
Iako to nama ne odgovara, podržavam tu odluku. Po mom mišljenju, otvaranje tržišta opskrbe kućanstava u ovom trenutku izazvalo bi nered. Odnosno, tržište za to još nije spremno.

No, ako su pozitivni efekti zabilježeni pri liberalizaciji tržišta struje, zašto se to ne bi ponovilo i kod prirodnog plina?
Situacija kod plina i struje nije ista, i to iz dvaju razloga. Kao prvo, kod plina ne postoji cjenovni poticaj za potrošače. Za razliku od struje, cijena plina za kućanstva godinama je kroz reguliranu cijenu držana na nerealno niskoj razini i to na uštrb industrije. To nije bila dobra politika, a posljedica je to da otvaranje tržišta ne bi dovelo do pada cijena za kućanstva. Dapače, vjerojatno bi se dogodilo suprotno. Za građane tu jednostavno ne bilo benefita.

Koji je drugi razlog?
Opskrba kućanstava zahtijeva golemu fleksibilnost. Za razliku od potrošnje struje, potrošnja plina je iznimno sezonalna – ljeti je na minimumu, a zimi doseže vrhunac. To zahtijeva skladišne kapacitete, no tu je problem. To je sve dosad radila Ina, financirala skladište, punila ga ljeti iz svoje proizvodnje, te kasnije koristila. Zamislite da se sutra otvori tržište. Nitko od opskrbljivača ne bi mogao znati koliko će potrošača imati, a temeljem toga i ne bi mogao procijeniti koliko će plina utisnuti u skladište. Lokalni distributeri jedva spajaju kraj s krajem, a kamoli da bi mogli unaprijed uložiti u nabavu plina, a njihova je zakonska obveza da opskrbljuju kupce na svom području. Dakle, trenutno u sustavu nema dovoljno novca, a treba nam i više  znanja.

Kakvog znanja?
Recimo, upravljanje količinama. To nije jednostavna stvar. Vi morate uzeti jedan proizvod – nazovimo ga 'flat' plin – i onda ga pretvoriti u fleksibilni proizvod, čija potrošnja nije linearna već ovisi o nizu faktora na koje ne možete utjecati, od vremenskih uvjeta nadalje. Kako se osigurati da ćete moći zadovoljiti potražnju, bez obzira na to kakva ona bila? Morate zakupiti veće kapacitete skladišta i plinovoda, osigurati rezervne kapacitete i tako dalje. No, to opet iziskuje troškove, a to, pak, diže cijenu plina. A uz previsoku cijenu plina gubi se i osnovni smisao liberalizacije.

No, znači li to da cijena najprije mora porasti da bi onda liberalizacijom pala?
Cijena mora postati tržišna, a ona u ovom trenutku to nije. Danas ona iznosi 2,20 kuna po prostornom metru i po toj cijeni Ina prodaje plin opskrbljivačima. Na otvorenom tržištu, uz sve nove troškove, ta bi cijena bila znatno nadmašena. To odgovorno tvrdim. U takvim okolnostima liberalizacija nema smisla. Druga je priča za poslovne korisnike. Tu je cijena bila znatno viša i tu je bilo mjesta da se konkurencijom ona smanji.

To otvaranje tržišta zapravo je bio ishod ekspanzije PPD-a koji je iz lokalnog distributera izrastao u najvećeg domaćeg uvoznika plina.
Da, među prvima smo prepoznali potencijale koji se otvaraju, a imali smo i sreću da smo tada bili vlasnički povezani s njemačkim E.ON-om koji nam je omogućio značajan know how i, što je najvažnije, povoljan plin. Iako, u startu nije bilo lako. Prve natječaje na koje smo se javili – za opskrbu HEP-a i Petrokemije, koji su dva najveća hrvatska kupca plina – izgubili smo. Problem je što smo tada imali previše naprednu ponudu za to vrijeme.

Kako previše naprednu?
Strane kompanije, poput E.ON-a, tada su već vezale ugovorenu formulu za cijenu uz 'spot' cijene na burzama. S druge strane, naše kompanije godinama su cijenu ugovarale temeljem indeksacija na cijenu nafte i takva nova formula bila im je novost. Pokazalo se kako je to bio bolji izbor, ali meni je jasno zašto to tada domaći kupci nisu prepoznali. Zamislite da ste odgovorni za sklapanje ugovora o nabavi robe u vrijednosti od milijardu ili dvije milijarde kuna. U takvim okolnostima rijetko će se tko odlučiti za promjenu sustava koji funkcionira desetljećima, a da pritom nije načisto kakav će rezultat toga biti. To je golema odgovornost, a naše kompanije tada je nisu bile spremne preuzeti. Na žalost, posljedice toga se osjećaju do danas

Koje su to posljedice?
Primjerice, Petrokemija je uz mali diskont potpisala dvogodišnji ugovor temeljen indeksaciji s cijenom nafte. Cijena plina u okruženju je padala, a taj ugovor se njima pokazao kao veliki problem i opterećenje za poslovanje. 

No, kasnije je Petrokemija od PPD-a i Gazproma dobila nižu cijenu?
Da, to je bila stvarno niska cijena, možda čak i ispod realne vrijednosti. No, to je bila posljedica činjenice da je to bio prvi natječaj na kojem je Gazprom sudjelovao u partnerstvu s PPD-om na hrvatskom tržištu nakon tri godine izbivanja i takvom ponudom su željeli pomoći Petrokemiji u teškim trenucima, a time i hrvatskoj državi koja ima većinski udio u Petrokemiji. Dakako, mi smo kao Gazpromov partner takav pristup podržali i mislim da je i za Petrokemiju i za tržište općenito povratak Gazproma na tržište Republike Hrvatske bio iznimno koristan.

Mnogi u nastupu Gazproma na hrvatskom tržištu vide i šire političke razloge.
Mislim da se ta priča pomalo preuveličava. Kod nas se često spekulira o nekakvoj ovisnosti Europe o ruskom plinu, no nitko ne primjećuje da Europa jednake količine plina uvozi i od Norveške. Dapače, i cjenovna politika im je slična. Mi smo nekad bili zastupnik njemačkog E.ON-a, danas smo Gazproma. I onda i danas u suštini smo prodavali ruski plin. Njemačke kompanije izrasle su na ruskom plinu. Zarađivale su se milijarde, gradile su se goleme zgrade, elektrane, plinovodi, a onda je došla kriza pa je sve malo stalo. No, situacija se poboljšava, prošle godine je potrošnja plina u Europi porasla. 

To je dobar znak za brojne plinske projekte koji se u Hrvatskoj planiraju?  
To ovisi od projekta do projekta, iako ih u startu sve treba podržati. Kod nas u posljednje vrijeme postoji nekakva fascinacija izračunima isplativosti. Meni se čini da to kod gradnje infrastrukture nema smisla. Kako financijski odrediti profite koje je hrvatski turizam stekao od gradnje autoceste ili benefite koji bi domaća industrija dobila od jeftinijeg plina iz novog plinovoda. Investicija u samu infrastrukturu nema udio u tim profitima. Dakle, netko uvijek mora podnijeti trošak. To je u redu kada imate novca, no mi nemamo pa tražimo investitore. Na žalost, onih koji imaju dovoljno novca i sposobnosti ulaziti u takve strateške projekte nema puno, a sve ih je manje u Europi. Mislim da bismo se ipak trebali okrenuti malo više prema istoku.

Vrijedi li to i za projekt terminala za ukapljeni prirodni plina (LNG) na Krku? 
LNG terminali su, u pravilu, jako ovisni o lokaciji gdje se nalaze. Najveći dio njihova kapaciteta mora biti iskorišten u krugu najbližih država oko lokacije, odnosno ako plin mora prelaziti više od dvije granice, transportne tarife postaju takve da je preskup. Dakle, dugoročno smatram da će za jači razvoj LNG-a Europa morati uvesti neke vrste posebnih tranzitnih tarifa. Obično svaki infrastrukturni projekt ima konkurenciju u regiji pa koji prije prođe kontrolnu točku razvoja pobjeđuje a drugi se gase. Pogledajte Nabucco. Punih 15 godina ljudi su radili na tom projektu, a sad je mrtav. 

Ulazimo na tržište struje, osnovni biznis ide preko granice  

PPD dominantan dio prihoda ostvaruje trgovinom plinom, no i dalje se bavi svojim osnovnim poslom. U Vukovarsko-srijemskoj županiji posjedujete plinsku distributivnu mrežu. Je li taj biznis isplativ?
Realno govoreći, distribucija se danas u Hrvatskoj ne isplati, barem ako se želi raditi na adekvatan način. Održavanje i unaprijeđenje mreže zahtijeva značajna sredstva, a to je isključivo iz distribucijske tarife nemoguće financirati. Mi imamo sreće da svojim ostalim aktivnostima možemo pokrivati te izdatke, a želimo da mreža u Vukovaru bude uzor, barem što se tehnološke razine i održavanja tiče. No, to nije posao na kojem će se itko obogatiti.

Koji je daljnji smjer poslovnog razvoja Prvog plinarskog društva?
Dosad je PPD isključivo ovisio o partnerima i plan je da to polako mijenjamo. U Hrvatskoj polako ulazimo na tržište struje i gledamo razne investicije, od biplinskih postrojenja do energetske obnove temeljem ESCO modela. U osnovnom biznisu, pak, želimo se širiti preko granice. Već imamo sve potrebne dozvole u Mađarskoj, a uskoro ćemo i u drugim susjednim državama. Najveća prepreka u ovom našem poslu je to što je trgovanje energentima u Hrvatskoj još uvijek novo, pa ne možete na tržištu rada naći gotove ljude, već ih morate obrazovati od nule.